RANI ODNOS RODITELJ-DIJETE. STRAH OD ODVAJANJA OD RODITELJA

Odvajanje od osobe koju volimo uvijek je bolno. Za malu djecu je posebno bolno kada se moraju odvojiti od roditelja. Ali istovremeno odvajanje je neophodno za osamostaljivanje i razvoj osobnosti djeteta. Ono je neizostavni i važan sastavni dio normalnog procesa odrastanja svakog djeteta.

Da bismo razumjeli zašto je odvajanje u prvim godinama života tako bolno i praćeno strahom, potrebno je osvijetliti prirodu emocionalne vezanosti djece i roditelja.

Zašto se javlja?

Dojenče i malo dijete ne mogu preživjeti samostalno pa trebaju pomoć okoline i zato su biološki „programirani“ da se drže čvrste veze s jednom osobom koja je već praktično potvrdila sposobnost zadovoljavanja osnovnih potreba djeteta. Kada ta osoba a to je najčešće majka nestaje iz djetetove blizine dijete se osjeća životno ugroženo i aktivira se strah sa svim znakovima koji upućuju na ugroženost. Prema tome ovaj stah je bazično u funkciji zaštite što više u funkciji preživljavanja i zato nije neobično da većina beba u dobi od 6 do 8 mjeseci počinje izražavati separacijski strah ili stah od odvajanja paralelno s razvojem privrženosti između majke i djeteta odnosno djeteta i osobe koja brine o djetetu.

Beba će zbog tog osjećaja protestirati u dvije situacije – u prisutnosti nepoznatih osoba i zbog odvajanja od roditelja. Možda će vam biti neobična takva prekretnica; od bebe koja je s 3 mjeseca bila prijateljski raspoložena prema svima, u bebu koja postane nervozna ako se nepoznata osoba previše približi, no takva reakcija je prirodna i normalna. Beba na taj način pokazuje da je sposobna razlikovati poznate od nepoznate osobe.

Negodovanje zbog razdvajanja od roditelja predstavlja početak separacijske anksioznosti. Budući da dijete predškolske dobi nema pojam vremena, ne može predvidjeti kada će se roditelj vratiti, a nije ni na razvojnom stupnju da može zamisliti da će se to dogoditi. Kako dijete postaje starije, iskustvo da se roditelj svaki puta vratio, smiruje ga i osposobljuje da očekuje njegov povratak. No, sve dok dijete nema dovoljno tog iskustva odvajanja od roditelja, dijete će se uzrujati i početi plakati čak i ako roditelj ode na trenutak u susjednu sobu.

Vrijeme javljanja straha od odvajanja

Strah od odvajanja javlja se u dobi od 6-8 mjeseci i kod većine djece traje do 5 godine života. Ovaj strah je najintenzivniji u razdoblju od šest mjeseca pa do druge godine života.

Situacije koje mogu uzrokovati osjećaj anksioznost kod malog djeteta:

kada roditelj napusti sobu
kada majka ode u bolnicu roditi drugo dijete
kada dijete ode u bolnicu
kada roditelji izađu na večeru
kada dijete krene u vrtić
preseljenje u novi grad, kuću
svađe i napetost u obitelji
razvod roditelja
kada je majka fizički prisutna ali ne brine o potrebama djeteta.

Dužina trajanja separacijske anksioznosti ovisi o načinu na koji roditelj odgovara na djetetov strah od odvajanja te o osobinama ličnosti djeteta. Da bi dijete doživljavalo manje straha zbog odvajanja od roditelja, ono se treba prilagoditi na novu situaciju, okolinu, ljude. Prilagodba na novu situaciju u prosjeku traje dva tjedna, no može trajati mnogo duže pa čak i cijelo predškolsko razdoblje.

I roditelje je strah

Osjećaji separacijske anksioznosti u prvih šest mjeseci djetetova života normalni su kod svih majki. Većina majki, ukoliko se u tom periodu makar i kratko odvoje od djeteta, kažu da osjećaju prazninu.

U tom su periodu majka i dijete u tzv. zdravoj simbiozi. U psihologiji izraz simbioza označava zajednicu dvije ili više osoba u kojoj je međusobna ovisnost toliko izražena da član simbioze vjeruje da ne bi mogao preživjeti bez drugih članova simbiotske zajednice. Novorođenče je potpuno nesposobno za samostalan život tako da je za njega simbioza s majkom čista potreba. Takva je simbioza potrebna za preživljavanje djeteta, ali isto tako i za emocionalni razvoj i socijalizaciju.

Majka i dijete, međutim, ne mogu vječno ostati u takvoj simbiozi. Roditeljstvo se između ostalog odnosi na pripremu djeteta za samostalan život i, kada dođe vrijeme za to, dozvoljavanje djetetu da se odvoji. Odlazak u vrtić najčešće je prvo iskustvo odvajanja, kako za dijete tako i za majku. Ukoliko ne postoji adekvatna priprema, to odvajanje može predstavljati ozbiljan problem za obije strane.

Dječji separacijski strah sasvim je normalna faza u razvoju djeteta, no ono što još može dodatno "pogoršati" situaciju jest roditeljski strah od odvajanja. Naime, roditelji vrlo često nenamjerno potiču separacijski problem svojom vlastitom anksioznošću, koju je od djeteta vrlo teško sakriti. Ako postoji bilo kakav problem s roditeljske strane vezan uz odlazak djeteta u vrtić, on će vjerojatno izaći na vidjelo, makar ga ne izgovorili – govorna komunikacija nije jedini način kako dijete "čita" naše poruke.

Ako roditelj ne vjeruje da će djetetu u vrtiću biti dobro, u to neće vjerovati ni dijete, ma koliko mu pričali o tome kako je u vrtiću jako lijepo i kako će se tamo zabavljati, učiti i igrati s drugom djecom. Naprotiv, biti će zbunjeno dvostrukim porukama koje su mu upućene, jednu na verbalnoj, a drugu na neverbalnoj razini. Na verbalnoj razini je upućeno „sve će biti u redu, u vrtiću je jako lijepo“, a na neverbalnoj (onoj dubljoj) razini poruka je „joj, joj, hoće li sve biti u redu?“.Vjerojatno ste se i vi u životu našli u situaciji kada vas je netko tješio, a da i sam nije vjerovao u to što govori. Vjerujemo da se niste osjećali utješenima. Isto tako niti dijete se ne osjeća sigurno, ukoliko osjeća vašu vlastitu nesigurnost. Zbog toga je prva zadaća roditelja koji dijete po prvi put odvaja od sebe, stjecanje čvrstog uvjerenja da je to dobro za dijete i njegov razvoj. To je nepobitna činjenica –svi smo svjesni da se dijete u određenoj životnoj dobi treba odvojiti od roditelja kako bi se socijaliziralo sa svojim vršnjacima i drugim ljudima –dijete mora jednog dana, kao odrastao čovjek, samo funkcionirati u društvu, a to se neće dogoditi samo od sebe.

Reakcije djece na odvajanje

Iako postoje značajne individualne razlike većina djece u dobi od 6 mjeseci do 5 godine slično reagira u situacijama odvajanja. Ako dijete odlazi u vrtić, jaslice ili bolnicu mogu se očekivati burne reakcije koje se odvijaju u nekoliko vremenskih ograničenja i karakterističnih načina ponašanja i doživljavanja djeteta:

Protest. Dijete snažno plače, uznemireno je, traži majku. Ne prihvaća pomoć odraslih osoba koje mu prilaze, odbija hranu i igru.
Očaj. Dijete se motrički smiruje, ne odbija više okolinu aktivnim protestima ali postaje povučeno i apatično, tužno. U snu ima noćne strahove i noćne more. Može doći i do regresije u ponašanju (gubitak već postignute kontrole stolice i mokrenja, tepanje, dudanje prsta i sl.)Dijete često burno reagira na susret s roditeljima, protestira, plače pa se često smatra da nije dobro da roditelji dolaze u posjetu. Upravo suprotno, najvažnije je da dijete redovito viđa svoje roditelje kako bi se smanjio strah od napuštenosti.
Prilagodba. Dijete više ne plače, komunicira s okolinom i veže se za ljude u okolini u kojoj boravi. Kada se pojavi majka može se ponašati kao da ga majka ne zanima ili da je ne prepoznaje. Mogu se javiti stereotipne radnje kojima dijete umiruje samo sebe (njihanje glavom, tijelom, sisanje palca i sl)

Sve su to očekivanje reakcije na odvajanje iako vrlo neugodne i bolne i za djecu i za roditelje.

Koliko dugo dijete može podnijeti razdvojenost od roditelja?

Reakcije djeteta na odvajanje ovise o dobi djeteta, prirodi emocionalne privrženosti, kvaliteti njege za vrijeme odvajanja (djeca teško podnose situacije u kojima se nitko posebno izravno ne brine o njima, o njegovoj ličnosti, njegovom iskustvu te prilikama u kojima se odvajanje događa). U pravilu djeca do 5 godine teško podnose odvajanje od roditelja posebno ako se odvajaju u novu i nepoznatu sredinu i za to nemaju dobru zamjenu za majku.

Uobičajna svakodnevna odvajanja u normalnim okolnostima kod zdrave djece, koja su imala pozitivna iskustva obično nemaju značajne negativne posljedice za daljnji psihički razvoj djeteta.

Smatra se da odvajanje u trajanju od 5 mjeseci (bez kontakta u međuvremenu) može izazvati trajne promijene ličnosti djeteta. Sposobnost suočavnja dijeteta s odvajanjem ovisi o dotadašnjoj kvaliteti privrženosti koja se razvila između djeteta i majke odnosno djeteta i drugih osoba iz djetetovog okruženja.

Anksiozni poremećaji vezani uz strah od napuštanja

Za neke mališane, normalni uzročnici stresa prilikom odvajanja ne nestaju tako lako sami od sebe. Ona mogu proživljavati povratni i prošireni osjećaj uznemirenosti, a dijagnoza anksioznog poremećaja uspostavlja se kada uznemirenost traje duže od četiri tjedna kod djece starije od pet godina.

Taj problem može se kasnije manifestirati kod djece i adolescenata na način da razina stresa direktno negativno utječe na njihov fizički, mentalni i društveni razvoj. Stoga je iznimno važno da roditelji prepoznaju znakove nenormalnog straha od razdvajanja i pokušaju ga riješiti u suradnji sa stručnjacima što je ranije moguće.

Znakovi anksioznog poremećaja mogu uključivati sljedeće: ozbiljnu rastresenost, ekstremni strah za vlastitu sigurnost ili sigurnost ljudi koje vole ili nerealanu potištenost i brigu. Djeca s ovim poremećajem mogu odbijati odlazak u krevet na spavanje, mogu imati problema sa spavanjem i noćne more povezane sa strahom da su ostavljena sama. Isto tako, neka pokazuju iznenadne promjene u raspoloženju ili su autodestruktivna. U stanjima iznimne uznemirenosti mogu se ozlijediti, a često imaju bolove u trbuhu te povraćaju. Neki se žale na glavobolje, brzo lupanje srca, bolove u mišićima, vrtoglavicu i hiperventilaciju. Neka djeca odbijaju ići u školu te se teže socijaliziraju što pak ima daljnje posljedice na uspjeh u školi i samopouzdanje.

Ukoliko im se ne pruži pomoć, takva djeca mogu odrasti u pojedince koji imaju problema s napadima panike, agorafobijom i drugim fobijama. Strahovi povezani s osjećajima povjerenja, sigurnosti, predanosti i ljubavi mogu utjecati na njihovo nesnalaženje u vezama s drugim ljudima te naposljetku uzrokuju društvenu izolaciju i usamljenost.

Kako se mogu ublažiti reakcije na odvajanje?

Voditi računa o tome da se dijete ne odvaja u najranijoj dobi ako to nije neophodno
U situacijama odvojenosti malog djeteta od roditelja dobro je da odvajanje bude što kraće, da o dijeteu brine jedna osoba koju poznaje u djetetu poznatoj sredini
Dok majka nije s djetetom ono treba dobru zamjenu za majku, po mogućnosti smirenu, stabilnu i emocionalno toplu osobu. Najvažnije da to bude ista osoba kako bi se dijete moglo emocionalno vezati za nju
Ako je dijete potpuno odvojeno npr. Boravak u bolnici stres od odvajanja se smanjuje ako ga roditelji redovito posjećuju ili ako mogu biti dio dana s djetetom. Dijete će najčešće plakati i protestirati kao roditelj odlazi i treba znati da je to normalno jer na taj način dijete olakšava si patnju zbog odvajanja koje je neizbježno. Iako je to bolno za roditelja treba smireno prihvatiti dijetetovo plakanje i protest jer je to dijetetu olakšanje.

Što možete još učiniti?

igrajte se skrivača u poznatom okruženju – potrudite se da vas je lako pronaći, dijete će tako lakše naučiti da ćete se uvijek vratiti
neka dijete uvijek bude naspavano i sito kada ga ostavljate u nepoznatom okruženju
razvijajte ritual pozdravljanja – rituali zbog svojih ponavljanja mogu olakšati djetetu razdvajanje jer baš kao što se rituali ponavljaju, tako se ponavlja i vaše vraćanje po njega; imajte na umu da to bude kratak pozdrav
otiđite bez mnogo priče oko toga – recite mu da će on ostati u vrtiću i da ćete se vratiti po njega nakon (ručka, spavanja..) i onda otiđite bez zastajkivanja i okretanja
izbjegavajte da dijete gleda televiziju sa sadržajima koji izazivaju strah – vaše dijete će vjerojatnije biti manje prestrašeno ako sadržaje koje gleda ne izazivaju strah
razgovarajte s djetetom kod kuće što će raditi dok vas nema; ukratko mu opišite dan; govorite mu o tetama koje će ga čuvati, da će mu dati piti kada je žedan i jesti kada će biti vrijeme za to
trudite se imati uvijek isti ritam tokom dana kako bi dijete moglo predvidjeti što će se dogoditi
ako se dogodi da jedan dan nećete doći u isto vrijeme kao i sve ostale dane, obavezno javite odgajateljicama da ćete zakasnite i zamolite ih da to prenesu vašem djetetu
pokažite djetetu da razumijete kako se osjeća, primjerice "Znam da želiš da ostanem. I ja bi voljela da mogu ostati, ali moram ići na posao."
čitajte mu priče o razdvajanju; razgovarajte o liku iz priče koji proživljava sličnu situaciju
ponekad djeca kada su tokom dana u vrtiću, žele ostati duže budnim i odbijaju ići na spavanje – dajte im malo više vremena da provedu s vama
kada se vratite, dajte vrlo jasno na znanje djetetu da ste sretni što ga ponovno vidite; nemojte ga nikada kritizirati ili opominjati čim se vratite po dijete pred svom ostalom djecom i pred odgajateljem bez obzira što vam je odgajatelj rekao da je dijete učinilo tijekom dana. O takvim stvarima, razgovarajte kada dođete doma na samo s njim. U suprotnom se može pojačati strah od odvajanja kod djeteta.

-------------
Literatura:
1. Gjurković T., Vrsaljko J.,Strah od odvajanja-separacijska anksioznost, www.ordinacija .hr
2. Jovančević, M., Bilen Šprajc M., Butković Čalopek Andrea, Rani odnos majke i djeteta: Temelji emocionalnog razvoja
3. Pantley Elisabeth, The no-cry separation anxiety solution, 2010.
4. www.klinfo.hr , Strah od odvajanja i napuštenosti

POVRATAK