Socijalne vještine

Što su to socijalne vještine? Socijalne vještine su sposobnosti prilagođivanja i pozitivnog ponašanja koje omogućuju osobama da se uspješno nose sa zahtjevima i izazovima koje pred njih postavlja život svakoga dana (definicija WHO-a). Riječ je o naučenim oblicima ponašanja, uvježbanim sposobnostima koje se uče od najranijeg djetinjstva u obitelji; spontano, imitacijom, metodom pokušaja i pogrešaka, a kasnije se utvrđuju i mijenjaju kroz interakciju s grupama vršnjaka kao i ostalim grupama s kojima dolazimo u dodir i širim socijalnim okruženjem u kojem živimo. Na osobnom planu socijalne vještine pridonose uspostavljanju uspješnih odnosa s okruženjem i većem osobnom zadovoljstvu. Najviše se uče iz samog promatranja i interakcije s drugim ljudima u našoj neposrednoj blizini (obitelj, prijatelji, škola). Nepobitna je činjenica da djeca nauče i primjenjuju ove vještine kada su norme u njihovom okruženju pohvala i suradnja, a ne kritika i natjecanje. Što odrasli više potiču djecu na korištenje tih vještina i rješavanje vlastitih problema to će djeca biti češće u prilici ovladati vještinama potrebnima za kreativno rješavanje sukoba.

Termin socijalna kompetencija odnosi se na socijalne, emocionalne i kognitivne vještine i ponašanja koja su potrebna za uspješno snalaženje u socijalnim situacijama. Postoji još nekoliko definicija socijalne kompetencije, no u svima je naglašeno da se radi o više različitih sposobnosti, znanja i vještina koje određuju kako će se pojedinac snaći u pojedinoj socijalnoj situaciji. Mnogi pritom naglašavaju i važnost same situacije, budući da neka ponašanja ili socijalne vještine koje su potrebne u nekoj situaciji u drugoj mogu biti sasvim neprikladne.

Razvoj socijalnih odnosa

Razvoj socijalnih odnosa kod djeteta je postupan. Dijete započinje svoje socijalne odnose s okolinom izražavajući svoje potrebe, šaljući signale na koje okolina reagira, pri čemu se između djeteta i njegove najbliže okoline uspostavlja snažna afektivna povezanost, važna za cjelokupan djetetov razvoj. S vremenom socijalne interakcije djeteta i njegove okoline postaju sve raznolikije i složenije, a djetetov socijalni prostor sve širi.

Dijete postaje sposobno podnositi kratkotrajnu odvojenost od svojih roditelja i uspostavljati socijalne odnose s drugima. Kako raste i sazrijeva, odnosi s vršnjacima postaju sve važniji u njegovom životu. U početku se dijete igra uz drugu djecu, paralelno s njima ili samo promatra što oni rade, da bi se uskoro počele javljati prve interakcije. Kroz djetetov daljnji razvoj suradnja među djecom počinje uključivati podjelu zadataka, uloga u igri, slijeđenje pravila i slično. Odnosi među djecom postaju sve stabilniji i počinju se javljati prva prijateljstva .

Djetetovo ponašanje, emocionalno izražavanje i doživljavanje, mijenjaju se pod utjecajem socijalnih odnosa. Dijete na temelju reakcija drugih na vlastita ponašanja i emocionalna izražavanja uči koje su reakcije prikladne u pojedinoj situaciji te kako kontrolirati vlastito ponašanje i prilagođavati ga okolnostima. Dijete uči i na temelju promatranja ponašanja drugih (opservacijsko učenje) i na taj način stječe spoznaje, vještine i znanja koja nadilaze vlastito iskustvo.

Iskustvom u socijalnim odnosima dijete postupno sve bolje razumije druge, njihove namjere, potrebe i želje, postaje sve uspješnije u uočavanju diskretnih socijalnih znakova i sve točnije na njih reagira. Povećava se osjetljivost na emocionalna stanja i doživljavanja drugog (empatija), a postupno se razvija i mogućnost razumijevanja pozicije drugog i njegovog načina gledanja. Osjetljivost na druge potiče i uspostavljanje kontrole nad vlastitim ponašanjem, primjerice agresivnim, impulzivnim i sl. Dijete postupno širi svoj repertoar ponašanja i uči kako se ponašati u pojedinoj socijalnoj situaciji (socijalne vještine). Druženjem uči i načine igranja i sudjelovanja, pravila igre, ponašanja koja se očekuju od suigrača i sl. Na taj način interakcije između djece postaju sve duže i skladnije.
Važno je ipak napomenuti kako se djeca se od rane dobi međusobno razlikuju u svom socijalnom ponašanju. Neke su razlike određene karakteristikama osobnosti, dok su druge u izraženosti potrebe za socijalnom stimulacijom (neka djeca su društvenija od druge i traže više socijalnih poticaja). Djeca se, međutim, razlikuju i u socijalnoj kompetenciji, odnosno po svojim mogućnostima, vještinama i sposobnostima uspostavljanja i održavanja zadovoljavajućih socijalnih odnosa. Neka s lakoćom uspostavljaju i odražavaju socijalne veze s drugima, dok se druga u tome slabije snalaze, bilo zbog nedovoljnog iskustva, bilo zbog nekog drugog razloga primjerice sramežljivosti, anksioznosti, agresivnosti, impulzivnosti i slično. Kod neke djece javljaju se i dublji problemi koji se odražavaju i na socijalne odnose a njihovo rješavanje zahtjeva individualizirani pristup.

Djeca tijekom razvoja prolaze kroz određene predvidljive stadije razvoja, koje predstavljaju svojevrsne razvojne krize čije uspješno razrješavanje postaje temelj za nastanak idućeg razvojnog stadija. U pojedinim razdobljima razvoja djetetu je potrebna različita vrsta podrške od strane okoline.
U ranom razdoblju razvoja, u prvoj godini života, prema shvaćanju Erika Eriksona, iz iskustava koje dijete stječe sa svojom najbližom socijalnom okolinom stvaraju se temelji za razvoj osnovnog povjerenja i sigurnosti koji će kao neka vrsta osnovnog uvjerenja ili očekivanja pratiti dijete kroz čitav život i u velikoj mjeri određivati njegovu osobnost i socijalne odnose. John Bowlby uvodi pojam privrženosti, koji označava povezanost između djeteta i najbližih iz njegove okoline. Djeca na čije je signale okolina osjetljiva i reagira spremno i primjereno, formiraju tzv. sigurnu privrženost sa svojom socijalnom okolinom (u početku najčešće s majkom). Kvaliteta privrženosti, prema rezultatima mnogih istraživanja, utječe na kasniji razvoj pa tzv. sigurno privržena djeca u kasnijoj dobi imaju više povjerenja u sebe i u druge ljude, kooperativnija su i pokazuju manje nepoželjnih ponašanja, poput agresije ili povlačenja u sebe.

U razdoblju ranog djetinjstva, od prve do treće godine života, na dijete počinju imati utjecaj i druge osobe iz njegove okoline. To je razdoblje kad dijete već samostalno hoda i kad se naglo razvija govor. Prema Eriksonovom shvaćanju, pred djetetom te dobi važan je razvojni zadatak: ono mora postati svjesno sebe i svoje odvojenosti od roditelja, te izraziti svoju autonomiju i vlastitu volju. Iz toga često proizlaze i različita nepoželjna ponašanja koja dijete iskazuje, što okolinu ponekad začuđuje i brine. To razdoblje razvoja, od roditelja i ostalih u djetetovoj okolini, zahtjeva vještinu i mudrost kako bi pomogli djetetu izraziti svoju volju u okviru dobro odabranih mogućnosti i uz dobro ujednačenu ravnotežu između čvrstine i fleksibilnosti u pristupu.

U predškolskom razdoblju, od četvrte do šeste godine života, pred djetetom je razvojni zadatak da se u većoj mjeri nego do tada uključi u svijet oko sebe, da uspostavi odnose s drugom djecom, da se igra, uči različite vještine, da stječe spoznaje, da bude aktivno i da izražava svoju inicijativu. To je razdoblje u kojem dijete treba podršku za svoje zamisli i ideje i u kojem je potrebno podržati i poticati djetetove interese, znatiželju i inicijativu. Dijete treba osjetiti da je uspješno i sposobno i od okoline dobiti potvrdu i podršku. Ono treba stimulativnu okolinu, poticajna sredstva za igru i igračke, druženje s drugom djecom, raznolikost i mogućnost da se iskušava i izražava u različitim aktivnostima.

U ovom razdoblju mnoga djeca već imaju raznolike odnose s vršnjacima i vješta su u rješavanju mnogih socijalnih situacija i problema. Mnogo toga, međutim, još ne znaju i tek uče. To je razdoblje kad djeci treba pomoći u razvoju socijalnih vještina, izložiti ih primjerenim stvarnim ili simboličkim modelima (u pričama, filmovima i sl.), pomoći im da bolje razumiju druge, njihova emocionalna stanja, želje, potrebe, podučiti ih kako reagirati u pojedinoj situaciji, kako se zauzeti za sebe i kako rješavati međusobne probleme na neagresivan način. Aspekt socijalnog razvoja koji je kod djeteta važno poticati jest i sposobnost uočavanja smiješnog i smisao za humor.

Njegovanje emocionalno toplog i podržavajućeg odnosa s djetetom, primjereno odgovaranje na njegove potrebe, podržavanje djetetove inicijative, adekvatno postavljanje granica te poticanje prosocijalnog ponašanja i empatije pomoći će djetetu da se razvija u osobu koja će biti uspješna u svojim socijalnim odnosima. No kako bi djecu poučili socijalnim vještinama, nije im dovoljno samo pričati o tome kako moraju biti ljubazna, velikodušna i sl., već im treba osmisliti situacije u kojima ih djeca mogu učiti i usvojiti. Također, nije im dovoljno samo govoriti o tome što se ne smije i što ne rade dobro, već je izrazito važno reći im kada nešto naprave dobro. Izrazito je važno verbalno potkrijepiti dijete svaki put kada pokazuje socijalne vještine. U načelu potrebno je izbjegavati kažnjavanje jer ono za dijete ima komponentu ukazane pažnje (pri kažnjavanju obično vičemo, emocionalno se angažiramo).

Primjerice, sramežljivo dijete trebamo pohvaliti i ohrabriti kada se druži s vršnjacima, koliko god to rijetko bilo, pohvaliti ga možemo i u društvu vršnjaka; ne treba mu poklanjati pažnju kada se krije od gostiju. Poželjno je da se roditelj koristi modeliranjem, odnosno da sam pokaže neko ponašanje koje dijete učenjem po modelu usvaja te kasnije samo izvodi. Stoga, nemojte tući svoje dijete ako ne želite da se ono tako ponaša prema drugima. Ovisno o vlastitom načinu rješavanja problema, ono će rješavati probleme s drugima. Ako ćemo dijete znati ozbiljno slušati i dijeliti osjećaje s njim, tada će ono naučiti biti empatično u odnosu s drugima. Važno je odgajati dijete toplo i podržavajuće, te uvijek imati u rukavu neko iznenađenje za trenutke kada je dijete ponašanjem koje želite razviti stvarno zaslužilo pozitivno potkrepljenje.

Da bi dijete bilo uspješno u socijalnim kontaktima s drugima izrazito je važan i razvoj samopouzdanja, a tu opet vi imate glavnu ulogu.

Razgovarajte često sa svojom djecom, i pokušajte razumjeti što pokušavaju učiniti i što im je važno.
Na pitanja djeteta uvijek odgovarajte ljubazno, osiguravajući mu podršku, te mu što češće postavljajte protupitanje kako bi imalo mogućnost samo odgonetnuti odgovor na svoje pitanje.
Ne sputavajte svoje dijete redovito kroz duži period. Također se nemojte argumentiranim objašnjenjima protiviti svome djetetu, pogotovo kada ono prolazi normalno razdoblje negativizma (npr. oko 3 ili 5 godine).

Osigurajte djetetu priliku za učenje. Poželjnije je dopustiti mu da s vama kuha, nego mu samo govoriti o tome. Pritom budite nenametljiv ''savjetnik''. Dijete će se jako dobro osjećati kada samo uspije u nečemu, a vi ga onda nemojte zaboraviti pohvaliti.

Inventar socijalnih vještina

Temeljne socijalne vještine

Slušanje
Započinjanje razgovora
Održavanje razgovora
Postavljanje pitanja
Završavanje razgovora
Samopredstavljanje
Predstavljanje drugih osoba
Zahvaljivanje
Davanje komplimenta

Složenije temeljne socijalne vještine

Traženje pomoći
Traženje informacija
Davanje uputa
Slijeđenje uputa
Uvjeravanje drugih
Ispričavanje za pogrešku

Vještine nošenja s osjećajima

Prepoznavanje svojih osjećaja
Iskazivanje vlastitih emocija
Razumijevanje osjećaja drugih osoba
Nošenje s ljutnjom druge osobe
Nošenje s odbijanjem od strane druge osobe
Iskazivanje naklonosti
Nošenje s vlastitom neugodom
Nošenje s vlastitim strahovanjima
Samopriznanje

Vještine koje zamijenjuju agresiju

Traženje dopuštenja / dozvole
Pregovaranje
Samokontrola
Nošenje s vlastitom nemotiviranošću
Nošenje s vlastitom ljutnjom
Zauzimanje za vlastita prava i potrebe
Izbjegavanje sukoba

Vještine nošenja s teškoćama

Iznošenje prigovora
Odgovaranje na prigovore
Nošenje s neuspjehom
Zauzimanje za drugu osobu
Odgovaranje na uvjeravanja
Nošenje s dvostrukim porukama
Nošenje s optužbama
Pripremanje za " teški " razgovor
Nošenje s pritiskom grupe

Vještine planiranja

Odlučivanje o poduzimanju akcije
Odlučivanje o problemu
Postavljanje cilja
Razmatranje vlastitih sposobnosti
Prikupljanje informacija
Usklađivanje problema po prioritetnosti
Donošenje odluke o svojoj ulozi
Donošenje odluke o drugima
Planiranje aktivnosti za sebe
Planiranje aktivnosti za druge

Ana Rajić,
prof.defektolog smjer PUP

- - -
Literatura:
1.) Preveden A.; Ustić D.;(2010.): Ovisnosit bolje spriječiti nego liječiti, Pula, Udruga za poticanje zapošljavanja I strucno usavršavanje mladih ljudi – ZUM
2.) Kalat, J. W. (2007.): Biological psychology, Belmont, CA: Thomson Wadsworth.
3.) Myers, D.G. (2007.): Psychology, New York: Worth Publishers.
4.) Nevid, J. S. (2003.): Psychology Concepts and Applications, Boston, New York: Houghton Mifflin Company.
5.) Oatley, K., Jenkins, J.M. (2007.): Razumijevanje emocija, Jastrebarsko: Naklada Slap.
6.) Salkind, N. J. (ur.). (2002.): Child Development, New York: Macmillan Library Reference.
7.) Stormshak, E. A., Welsh, J. A. (2004.): Enhancing Social Competence, Handbook of Research Methods in Developmental Sciences. Malden, MA: Blackwell Publishing.
8.) Vasta, R., Haith, M. M., Miller, S.A.(2004.): Dječja psihologinja, Jastrebarsko: Naklada Slap.
9.) Ward, J. (2006.): The Student's Guide to Cognitive Neuroscience, New York: Psychology Press.
10.) Welsh, J.A., Bierman, K.L.Ph.D. (2008.): Social Competence, U Encyclopedia of Childhood and Adolescence.