Zaustavimo seksualno nasilje nad djecom!

Seksualno zlostavljanje je tema koja se dugo gurala pod tepih, tema koja i danas izaziva nelagodu, nevjericu, spuštene poglede i bespomoćnost. Riječ je o složenom i osjetljivom problemu zastrašujuće širokih razmjera.

Dostupni podaci govore kako je 1 od 5 djece u Europi žrtva nekog oblika seksualnog nasilja a u 70-80% slučajeva počinitelj poznat žrtvi. Kako bi Vam na adekvatan način pokazali svu složenost ove pojave prvo ćemo definirati seksualno nasilje, seksualno zlostavljanje I pedofoliju te pojasniti što točno obuhvaćaju.

Seksualno nasilje zajednički je naziv za seksualno uznemiravanje, seksualno zlostavljanje i seksualno zlostavljanje djece i incest.

Pedofilijom se smatra seksualna privlačnost odrasle osobe prema predpubertetskoj djeci. Medicina pedofiliju svrstava u parafiliju i mentalni poremećaj odraslih ili starije mladeži.

Seksualno zlostavljanje je definirano kao invazija na tjelesni integritet određene osobe i napad na slobodu i samoodređenje, gdje god se ono izvršilo, u ili izvan bračne postelje

Seksualno zlostavljanje djeteta je svaka seksualna aktivnost ili ponašanje koje može emocionalno ili fizički ozlijediti dijete, te svaka seksualna aktivnost ili ponašanje kojim se iskorištava dijete radi zadovoljenja seksualnih ili emocionalnih potreba druge osobe. Seksualno nasilje nad djecom pojavljuje se u brojnim oblicima i podrazumijeva niz aktivnosti –od neprimjernog udvaranja i dodirivanja odrasle osobe, navođenja ili prisiljavanja djeteta da gleda pornografske sadržaje, samozadovoljavanje pred i pokazivanje genitalija djetetu, uhođenja djeteta dok se kupa ili presvlači do nasilnog i nenasilnog spolnog odnosa ili spolne radnje, incesta, seksualnog nasilja od strane vršnjaka, pornografije, prostitucije i trgovanja/traffickinga.

Dakle, postoji vrlo širok raspon oblika seksualnih aktivnosti u kojima sudjeluju djeca, koje se mogu podijeliti na seksualno zlostavljanje bez i s tjelesnim kontaktom. Seksualno zlostavljanje bez tjelesnog kontakta uključuje pokazivanje genitalija, ekshibicionizam, voajerizam te iskorištavanje djece za snimanje pornografskih fotografija ili filmova, izlaganje djece takvim sadržajima, korištenje vulgarnog jezika u razgovoru s djetetom, zahtijevanje od djeteta da se odjene na način koji zlostavljač doživljava uzbudljivim, nagost, promatranje djeteta dok se razodijeva ili u higijenskim aktivnostima te otvoreno seksualno ponašanje pred djetetom (Sanderson, 2005). Seksualno zlostavljanje djece gdje dolazi do tjelesnog kontakta podrazumijeva nedolične poljupce ili ljubljenje otvorenim ustima, milovanje grudi ili genitalija, masturbaciju, oralni seks te penetraciju prstima ili penisom (Sanderson, 2005).

Učestalost seksualnog zlostavljanja

Iako se procjene razlikuju, smatra se da je seksualno zlostavljanje doživjela jedna od četiri djevojčice, te jedan od šest dječaka, odnosno svako 5 dijete. Mnogi istraživači vjeruju da te brojke predstavljaju samo vrh ledene sante jer je većina slučajeva seksualnog zlostavljanja nepoznata. Procjenjuje se da se samo 10 % slučajeva prijavljuje ili postaje poznato kazneno - pravosudnom sustavu (Sanderson, 2005). Zbog vjerovanja da je seksualno zlostavljanje djeteta rijetka pojava, dječje se izjave o zlostavljanju često zanemaruju ili odbacuju kao izmišljene. Osim toga, seksualno zlostavljanje najčešće nije usamljeni događaj, već je sustavno, a katkad može trajati i godinama (Sanderson, 2005). Razlog velikog broja neotkrivenih slučajeva seksualnog zlostavljanja treba tražiti u samoj prirodi toga kaznenog djela. Naime, trećina seksualnog zlostavljanja događa se u obitelji i dijete se zbog straha, srama ili zato što takvo nasilje nad njim radi bliska osoba ne usudi nikome ništa pričati.

U 2006. Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba i Hrabri telefon provela je istraživanje Prevalencija zlostavljanja i zanemarivanja djece u Hrvatskoj. Rezultati ovog ispitivanja ukazuju na prevalenciju pojedinih oblika zlostavljanja u djetinjstvu. Prema strožem kriteriju, njih 15,9% bilo je izloženo tjelesnom zlostavljanju, 16,5% emocionalnom te 13,7% spolnom zlostavljanju. Zanimljiv je podatak da ako u spolno zlostavljanje uključimo i neprimjerena izlaganja djece seksualnim sadržajima, onda je 18,1% mladih u djetinjstvu doživjelo spolno zlostavljanje.

Prema podacima MUP-a u 2009. godini prijavljeno je 4.811 kaznenih djela na štetu maloljetnika, od čega 68 spolnih snošaja s djetetom, 176 bludnih radnji, 21 silovanje i dva pokušaja silovanja te 1.478 slučajeva zapuštanja i zlostavljanja.

Mitovi

Budući da je ova tema svojevrsni tabu, podložna je mnogobrojnim netočnim tumačenjima i širenju mitova, neistinitih izjava - povezanih sa seksualnim zlostavljanjem djece. Ovdje ćemo navesti neke od mitova:

1.ZABLUDA:Djeca izmišljaju priče o seksualnom zlostavljanju. ISTINA: Iako su djeca znaju izmišljati priče, one na temu seksualnog zlostavljanja nisu jedne od njih. Štoviše, djeca koja nisu bila izložena seksualnom zlostavljanju obično nemaju detaljne spoznaje o intimnom seksualnom ponašanju. Statistika ukazuje da se većina prijava pokaže istinitima.

2.ZABLUDA: Zlostavljači su djetetu uglavnom nepoznate osobe.
ISTINA: Većina zlostavljača su osobe koje dijete dobro poznaje i kojima vjeruje.

3.ZABLUDA: Zlostavljači izgledaju opasno, okrutno i neuobičajeno.
ISTINA: Zlostavljači dolaze iz svih društvenih krugova i izgledaju kao obični ljudi.
4. ZABLUDA : Postupci poput milovanja, francuskog poljupca ili intimnog dodirivanja zapravo nisu seksualno zlostavljanje i mogu pomoći u sazrijevanju.
ISTINA: Bilo koji oblik direktnog ili indirektnog seksualnog kontakta između odrasle osobe (može biti riječ i o maloljetnim zlostavljačima) i djeteta je zlostavljanje.

5. ZABLUDA : Ako diječak ima erekciju ili se djevojčica ne žali ili ne pokazuje znakove nelagode tijekom samog seksualnog zlostavljanja, onda nije riječ o zlostavljanju. ISTINA: Fizičke reakcije na seksualnu stimulaciju tek pokazuju da nečije tijelo ima zdrave biološke funkcije. Ni pod kojim okolnostima ove reakcije ne ukazuju da dijete uživa u zlostavljanju. Seksualni napad je nezakonit i nemoralan čin bez obzira da li neki postupci zlostavljača izazivaju tjelesnu ugodu kod napadnutog djeteta. Kod velikog broja slučajeva dijete ne razumije što se dešava.

6. ZABLUDA:Dijete ili maloljetna osoba koja seksualno zlostavljanje snosi dio odgovornosti.
ISTINA: Dijete ili maloljetnik nikada nije odgovorno za ponašanje koje počini odrasla osoba u njenom društvu. Odrasle osobe odgovorne su za vlastite postupke.

7. ZABLUDA: Prijavite li muža ili ženu koji zlostavljaju vaše dijete socijalne službe će vam oduzeti skrbništvo nad djetetom i dijete smjestiti u ustanovu.
ISTINA: Policija ili neki drugi službenici odstranit će zlostavljača, a ne napadnuto dijete. Prijaviti zlostavljanje i spriječavanje daljnjeg kontakta između zlostavljača i djeteta jedini je dobar izbor koji nedužni bračni partner može učiniti. Nekažnjavanje i prešućivanje unutar obiteljskog kruga čini zlostavljanje dvostruko gorim, a vas sudionikom u zlostavljanju.
8. ZABLUDA: Zlostavljač može biti toliko pod utjecajem alkohola ili sredstava ovisnosti da se ne može smatrati odgovornim za ono što čini. ISTINA: Trijezan ili ne zlostavljač je i dalje odgovoran za svoje postupke.

Počinitelji seksualnog zlostavljanja djece

U ne tako davnoj prošlosti roditelje, učitelje i djecu upozoravalo se na opasne neznanace koji vrebaju u blizini igrališta ili parkova i otimaju djecu. Medijski istaknuti slučajevi otmica djece i seksualno motiviranih ubojstava razumljivo i danas pobuđuju velik strah i tjeskobu u roditeljima i djeci. Međutim, važno je da to NISU tipični primjeri seksualnog zlostavljanja djece te da su rijetki u usporedbi s učestalošću svakodnevnog seksualnog zlostavljanja djece. Danas je jasno da djecu nije dovoljno upozoriti samo na opasnost od neznanaca, već i na poznate odrasle osobe iz zajednice ili susjedstva. Zlostavljač doista može biti svatko – muška ili ženska odrasla osoba ili starije dijete. Seksualni zlostavljači djece u mnogočemu su obični ljudi koje djeca svakodnevno susreću, pojavljuju se u svakoj društvenoj, rasnoj ili vjerskoj skupini, a često su ugledni članovi društva i zajednice. Oni obavljaju svoj posao, bave se sportom, imaju prijatelje i drugi ih smatraju „dobrim“ ljudima (Sanderson, 2005). Dakle, to su često odrasle osobe koje djeca poznaju i kojima vjeruju, osobe iz kruga obitelji i zajednice- roditelji, rođaci, obiteljski prijatelji, skrbnici ili profesori, vjeroučitelji, treneri.

Karakteristično za njih je da su obično vrlo topli i strpljivi s djecom. Oni doslovno zavode djecu i njihove obitelji, te im roditelji često s punim povjerenjem ostavljaju svoju djecu na čuvanje. Često se zadržavaju na mjestima na kojima se okupljaju djeca, kao što su prodavaonice igračaka ili dječje odjeće, parkovi, igrališta i slično, a neki traže ona radna mjesta na kojima će dolaziti u kontakt s djecom. U mnogočemu su neodoljivi zabavljači, uživaju zabavljati, organiziraju dječje zabave, odvode djecu na cjelodnevne izlete ili vikend putovanja. Najdraže su im one aktivnosti s djecom iz kojih su druge odrasle osobe isključene. Bave djeci privlačnim hobijima i zainteresirani su za ono što zanima i djecu (mogu izrađivati igračke, makete zrakoplova ili brodova, mnogi su upoznati s najnovijim računalnim igricama, glazbom, glazbenim spotovima i filmovima). Poznaju i jezik te žargon kojim djeca govore, ostavljaju dojam da vole istu hranu, napitke, odjeću i sl. Prema djeci nastoje biti susretljivi kako bi ih odabrano dijete počelo smatrati starijim prijateljem.(Sanderson, 2005).
Počinitelji seksualnog nasilja nisu uvijek odrasli. Sama djeca mogu iskazati štetno seksualno ponašanje. Istraživanja pokazuju da je mala vjerojatnost da će dijete koje je počinilo seksualno nasilje nad drugim djetetom to ponoviti ukoliko se s njim postupa na primjeren način. Većina djece počinitelja sama su žrtve.

Mnogi zlostavljači znaju da ih roditelji i druge odrasle osobe u djetetovu životu moraju prihvatiti da bi se približili djetetu. Zbog toga stvaraju lažnu osobnost, ili masku, koja je roditeljima privlačna i ulijeva povjerenje. Dakako, nije zdravo previše sumnjati u sve odrasle osobe s kojima dijete dolazi u dodir, ali pomaže svijest o skrivenim motivima, bez obzira na to koliko se osoba doima ljubaznom. Izrazi kojima mnogi seksualni zlostavljači opisuju djecu mogli bi ponešto otkriti – pedofili često govore o „nevinosti“ i „čistoći“ djece. Za razliku od većine odraslih osoba i roditelja mogli bi iskazivati neuobičajeno strpljenje u igranju igrica s djecom. Također, mogli bi redovito nuditi besplatno čuvanje djeteta ili predlagati da će ga odvesti sebi na noćenje, kupovati djeci skupe darove ili im davati novac bez očitog razloga. Ako ih zlostavljač pozove sebi, roditelji bi mogli primijetiti da je njegov dom uređen u dječjem stilu, te da ima mnogo dječjih igrica, filmova ili igračaka. Pedofili nastoje ostati nasamo s djetetom tako što potiču roditelje da odu nekamo i uživaju. Mogli bi ostaviti dojam da će svoje odrasle sklonosti rado žrtvovati za dobrobit djeteta. Zahtijevaju da ostanu nasamo s djetetom i da ih nitko ne ometa. (Sanderson, 2005).

Iako svijest o mogućim skrivenim motivima osoba u određenoj mjeri štiti dijete, obmana može biti toliko suptilna i promišljena da je često teško naslutiti skrivene seksualne nakane. Stoga nema jamstva da će roditelji i odrasle osobe uvidjeti da su podvrgnuti obrađivanju. Upravo zbog toga s djecom valja uspostaviti otvorenu komunikaciju u kojoj će se osjećati slobodnom govoriti o svemu (Sanderson, 2005).

Žrtve

Dostupni podaci govore kako je 1 od 5 djece u Europi žrtva nekog oblika seksualnog nasilja. Prema UNICEF-u, svake godine u okviru "seksualne industrije" iskorištava se oko 2,000.000 djece. Samo na internetu može se naći više od milijun slika spolno zlostavljane djece ." Najčešće žrtve su djevojčice(1 od 4) no sve više je u porastu i nasilje nad dječacima (1-6). Prosječna dob žrtve je 9 godina, a najčešći zlostavljači su očevi i poočimi. Trećina djevojčica je prvi put zlostavljana već u dobi od pet godina. Pretpostavlja se da se za čak 90% slučaja nikada ne sazna zbog straha, srama i pritiska okoline.

Seksualno zlostavljanje može imati vrlo štetne i dugoročne posljedice. To nije problem koji će proći s odrastanjem. Žrtve zlostavljanja gube samopouzdanje, često imaju nisko samopoštovanje, osjećaj krivnje i srama, trpe teške psihološke poremećaje, zatvaraju se u sebe, pate od depresije. Neka djeca žrtve su toliko malena da ne shvaćaju što im se događa, a djeca često ne znaju kako i gdje zatražiti pomoć. Posljedice seksualnog nasilja nad djetetom mogu ostati prisutne u njegovom životu i do odrasle dobi. Seksualno zlostavljana djeca plaše se reći jer im je zlostavljač zaprijetio, osjećaju se bespomoćno i uplašeno jer nema kontrolu nad svojim tijelom i životom. S obzirom na to da zlostavljanje traje dulje, javlja se osjećaj beznađa, a potom krivnja i sram. Naime, ako je zlostavljač roditelj ili druga visoko cijenjena figura od koje dijete očekuje sigurnost i brigu, ono često sebi pripisuje krivnju za zlostavljanje te kao rezultat toga razvija negativan identitet. Djeca nastoje osmisliti iskustvo zlostavljanosti vjerom da je nešto u njima uzrokovalo zlostavljanje te da su na neki način zaslužila da budu zlostavljana te razvijaju sliku dobrog zlostavljača. Također, kao što smo već naveli, istraživanja su pokazala da seksualno zlostavljana djeca mogu i sama postati zlostavljači kada odrastu ili mogu birati veze u kojima dolazi do nasilja ili zlostavljanja.

Bitno je djecu u obitelji i školama naučiti što im sve odrasli mogu učiniti i kako da zaštite svoje tijelo. Odraslima je zastrašujuće već samo razmišljanje o seksualnom zlostavljanju, a još im je teže o tom problemu razgovarati s djecom. No tajnost, neznanje i šutnja u svakom su slučaju opasniji od obaviještenosti i razumijevanja. Seksualno zlostavljana djeca su u potpunosti bespomoćna jer ne mogu i ne smiju govoriti o zlostavljanju, te su ovisna o odraslima koji bi trebali prepoznati njihov poziv u pomoć i pružiti im odgovarajuću pomoć. Znakovi prema kojima bi odrasli mogli prepoznati seksualno zlostavljanje su:

Indikatori

fizički indikatori: poderano, zamrljano ili okrvavljeno donje rublje, bolovi ili svrbež u području genitalija, bolovi pri hodanju ili sjedenju, modrice ili krvarenje genitalija, spolne bolesti, česte urinarne ili gljivične infekcije.
indikativno ponašanje: povučenost ili kronična depresivnost, izrazita zavodljivost, obrtanje spolnih uloga, pretjerana zabrinutost za braću/sestre, nisko samopoštovanje, nedostatak samopovjerenja, umanjuje svoju vrijednost, problemi s vršnjacima, nagle velike promjene u težini (gubitak ili povećanje), pokušaji samoubojstva, loša emocionalna kontrola, nagli problemi u školi, nelagoda pri fizičkom kontaktu ili fizičkoj blizini, pokazivanje neprikladne seksualne igre ili razumijevanja seksa s obzirom na dob, promiskuitet.

Djeca žrtve seksualnog nasilja trpe mnogo više od same nedopustive povrede njihovog tjelesnog integriteta: ono utječe na njihovo mentalno zdravlje te uništava povjerenje prema odraslima. Djeca koja su seksualno zlostavljana mogu osjećati mnoge različite (i često preplavljujuće) osjećaje, uključujući:

- STRAH
Od zlostavljača
Od stvaranja problema
Od gubitka njima važnih odraslih osoba
Od toga da će biti odvedena od kuće
Od toga da će ih drugi vidjeti "drukčijima"
- LJUTNJU
Na zlostavljača
Na druge odrasle osobe oko njih koje ih nisu zaštitile
Na sebe same ("ja samo izazivam nevolje")
- IZOLIRANOST
Jer nešto "nije u redu sa mnom"
Jer se osjećaju usamljeno u svojim iskustvima
Jer ne mogu pričati o zlostavljanju
- TUGU
Jer osjećaju da su nešto izgubili/da im je nešto oduzeto
Jer su "prerano odrasli"
Jer ih je izdao netko kome su vjerovali
- KRIVNJU
Što nisu u stanju zaustaviti zlostavljanje
Što osjećaju da su "pristali" na zlostavljanje
Što su rekli nekome - ako su rekli
Što nisu rekli nikome - ako nisu rekli
- SRAM
Što su uključeni u takvo iskustvo
Zbog reakcije njihovog tijela na zlostavljanje
- KONFUZIJU
Jer možda vole zlostavljača (jer je on/a djetetu bliska osoba)
Jer se njihovi osjećaji stalno izmjenjuju

Najčešće posljedice seksualnog zlostavljanja djece

   • Nisko samopoštovanje
   • Strahovi
   • Fobije
   • Panični napadaji
   • Anksioznost
   • Depresija
   • Problemi sa spavanjem
   • Loša slika o vlastitom tijelu
   • Poremećaji hranjenja
   • Problemi s povjerenjem i strah od odbacivanja
   • Teškoće u uspostavljanju i održavanju bliskih odnosa
   • Seksualni problemi
   • Teškoće s koncentracijom
   • Loše postignuće
   • Podložnost daljnjem zlostavljanju (svim oblicima)
   • Teškoće u doživljavanju pozitivnih životnih iskustava

Zašto djeca ne povjere da su seksualno zlostavljana?

Jer ne znaju kome bi se obratila
Jer im je teško verbalno izraziti što im se dogodilo
Jer im je počinitelj prijetio
Jer su zbunjena osjećajima koji prate zlostavljanje
Jer se boje da im nitko neće vjerovati
Jer okrivljuju sebe i vjeruju da je zlostavljanje kazna za to što su loši
Jer se boje da će tako sebe ili svoju okolinu dovesti u još veće neprilike

Svaki građanin RH koji ima saznanja za takvo ponašanje prema djetetu dužan je obavijestiti o kršenju djetetovih prava nadležni centar za socijalnu skrb ili policijsku upravu. Djeca žrtve seksualnog nasilja imaju pravo na odgovarajuću psihološku i medicinsku pomoć.

Kako spriječiti i prepoznati zlostavljanje

Razgovarajte s djecom o potencijalnim opasnostima pristupite smireno, sabrano i bez zastrašivanja. Djeca već znaju da se seksualno zlostavljanje događa. Neka znaju da ste voljni razgovarati o zlostavljanju. Važno je započeti učiti ih tim vještinama rano, jer su često zlostavljana već predškolska djeca. Što je dijete mlađe, to jednostavnije i jasnije trebaju biti informacije. Informiranija djeca su sigurnija djeca - razgovarajući s djetetom ne možete ga zaštititi od susreta s pedofilom, ali možete pomoći da ne dođe do najgoreg scenarija.

Što je važno da djeca znaju

seksualno zlostavljanje se događa i dječacima i djevojčicama
zlostavljači nisu samo nepoznati ljudi nego i odrasle osobe koje djeca poznaju i kojima vjeruju (mogu biti roditelji, rođaci, susjedi, odgajatelji, učitelji, treneri…)
seksualno zlostavljanje nije samo silovanje - svaki put kad odrasla osoba ili starije dijete koriste dijete na seksualan način, to je zlostavljanje. Može biti bolno, ali i nježno. Dijete može pri tom na sebi imati odjeću ili biti golo.
djeca mogu reći NE

Ova znanja i informacije djeci mogu pomoći da bolje shvate seksualno zlostavljanje te da ga prepoznaju i da znaju pravilno reagirati ako im se takvo što dogodi. Ipak, samo općenita saznanja o seksualnom zlostavljanju nisu dovoljna te djecu treba poučiti i konkretnim reakcijama kojima će zaustaviti već prvi pokušaj zlostavljanja.
Davanjem podrške djeci (i kroz učenje o samozaštiti i sigurnosti) pomoći ćemo da se zlostavljanje u velikom broju slučajeva niti ne dogodi, te da djeca budu osnažena i da bolje brinu o sebi.

Od iznimne je važnosi poučiti djecu Pravilu donjeg rublja. Pravilo donjeg rublja jednostavne su smjernice koje roditeljima pomažu da djeci objasne gdje ih drugi ne smiju dodirivati, na koji način se ponašati i gdje potražiti pomoć. Pravilo pomaže objasniti djeci da njihovo tijelo pripada njima, da postoje dobre i loše tajne te dobri i loši dodiri.

Kako glasi Pravilo donjeg rublja?

Druge osobe ne smiju dirati dijete po dijelovima tijela koji su obično prekriveni donjim rubljem, niti ono smije dirati druge u tim područjima.

Pravilo donjeg rublja čini 5 glavnih aspekata.

1. Tvoje tijelo je samo tvoje
Djeci treba objasniti da njihovo tijelo pripada samo njima te da ih nitko ne može dirati bez njihova dopuštenja. Otvorena i izravna komunikacija o seksualnosti u ranoj dobi pomoći će djeci da shvate što nije dopušteno. Djeca imaju pravo odbiti poljubac ili dodir, čak i od osobe koju vole. Djecu treba naučiti reći odmah i jasno "Ne" nedopustivom tjelesnom kontaktu, odmaknuti se od nesigurne situacije i prijaviti događaj odrasloj osobi u koju imaju povjerenja. Važno je naglasiti da trebaju ustrajati dok ih se ne shvati ozbiljno.

2. Dobar dodir - loš dodir
Važno je da djeca razlikuju vrste dodira i da mogu o tome razgovarati. Budući da djeca ne razlikuju uvijek dopušteni od nedopuštenog dodira, objasnite im da su neki dodiri ugodni i čine da se osjećamo dobro - možemo ih zvati 'sigurnim', 'ugodnim' ili 'dobrim' dodirima (zagrljaj, rukovanje, tapšanje po ramenu). 'Loši' dodiri su svi oni od kojih se ne osjećamo ugodno (predugo škakljanje, guranje, udaranje, šamaranje, čupanje, štipanje i sl.). Nadalje, recite djeci da nije u redu ako ih netko gleda ili dodiruje u području intimnih dijelova tijela ili traži od njih da gledaju ili dodiruju druge u tim područjima. Pravilo donjeg rublja pomaže im prepoznati očitu, lako pamtljivu granicu: donje rub lje. Roditelji mogu pojasniti da neke odrasle osobe (poput osoba koje skrbe za djecu, roditelja i doktora) moraju dotaknuti djecu, no djecu treba poučiti da kažu "Ne" ako se osjećaju nelagodno. Poučite djecu da mogu i voljeti ili im se može sviđati ta osoba, no ne mora im se sviđati način na koji ih ta osoba dira. Pritom će im njihovi osjećaji najbolje reći dodiruje li ih tko na dobar ili na loš način. Djeca imaju pravo tražiti zaštitu odraslih osoba i nikad nisu odgovorna za seksualno ponašanje odraslih prema njima'.

3. Dobre tajne - loše tajne
Tajnovitost je glavna taktika seksualnih zlostavljača. Zbog toga je važno znati razliku između dobrih i loših tajni i stvoriti ozračje povjerenja. Svaka tajna zbog koje se djeca osjećaju tjeskobno, neugodno, uplašeno ili tužno nije dobra i ne smije se čuvati - nju treba reći odrasloj osobi kojoj mogu vjerovati (roditelju, učitelju, policajcu, doktoru). Roditelji trebaju poticati djecu da im govore loše tajne.

4. Odrasli su odgovorni za sprječavanje i zaštitu
Zlostavljana djeca osjećaju sram, krivnju i strah. Odrasli bi trebali spriječiti stvaranje tabu tema vezanih uz seksualnost i pobrinuti se da djeca znaju kome se mogu obratiti ako su zabrinuta, tjeskobna ili tužna. Djeca mogu osjetiti da nešto nije u redu. Odrasli trebaju biti pozorni i prijemljivi za njihove osjećaje i ponašanje. Postoje mnogi razlozi zbog kojih dijete odbija kontakt s drugom odraslom osobom ili drugim djetetom i to valja poštivati. Djeca bi se uvijek trebala osjećati slobodno u razgovoru s roditeljima o ovoj temi.

5.Ostale važne smjernice uz Pravilo donjeg rublja

- Prijavljivanje i otkrivanje
Djecu treba uputiti na odrasle osobe koje mogu činiti dio njihovog kruga sigurnosti. Treba ih poticati na obraćanje odraslima kojima mogu vjerovati, koji su im dostupni i spremni ih poslušati i pomoći im. Samo jedan član iz kruga sigurnosti može živjeti s djetetom; drugi bi trebao živjeti izvan užeg kruga obitelji. Također, djeca trebaju znati da postoje stručnjaci koji mogu biti od osobite pomoći (nastavnici, socijalni radnici, pravobranitelji, doktori, školski psiholozi, policija) te da postoje telefonske linije za pomoć gdje mogu potražiti pomoć.

- Poznati i nepoznati počinitelji
U većini slučajeva počinitelj je netko koga dijete poznaje. Malenoj djeci je osobito teško shvatiti da ih može zlostavljati netko koga oni poznaju. Imajte na umu proces vrbovanja kojeg zlostavljači koriste kako bi stekli povjerenje djece. Redovito informiranje roditelja o osobi koja im daruje poklone, traži da čuvaju tajnu i pokušava provesti vrijeme nasamo s djetetom mora se postaviti kao kućno pravilo. U nekim slučajevima počinitelj je pak stranac. Naučite svoje dijete jednostavnim pravilima o kontaktu sa strancima: nikada ne ulaziti u auto sa strancem, nikada primati darove od stranaca ili prihvaćati pozive stranaca.

Što učiniti kada sumnjate na zlostavljanje?

Ako sumnjate na to da je vaše dijete zlostavljano, vrlo je važno da se na njega ne naljutite. Nemojte dijete staviti u položaj da se osjeća kao da je ono učinilo nešto loše.
Ne ispitujte dijete. Možete pitati što se dogodilo, kada i s kim, ali ne i zašto se to dogodilo.
Ne pokazujte uzrujanost pred djetetom. Djeci ne treba mnogo da se osjećaju krivima i zadrže informacije u sebi.
Nemojte zaključivati unaprijed na temelju malo ili nejasnih informacija. Uvjerite dijete da ćete poduzeti nešto u vezi s problemom i kontaktirajte nekoga tko vam može pomoći, poput psihologa, stručnjaka za skrb o djeci, doktora, socijalnog radnika ili policije.

Što ako mi netko povjeri da je bio - ili je još uvijek - seksualno zlostavljan?

Ako vam se dijete povjeri, važno je da od vas čuje:
• Da mu vjerujete
• Da nije krivo što se to dogodilo
• Da je hrabro od njega da vam je reklo
• Da vam je žao što se to dogodilo
• Da nije jedino, da se to događa i drugoj djeci i mladima
• Da ćete morati to reći profesionalcima čija je dužnost zaštititi ga/je.

NE OKLIJEVAJTE POTRAŽITI POMOĆ!

Što NIKAKO ne smijete učiniti:

nemojte se zgražati, bez obzira koliko strašno bilo to što čujete!
nemojte pobjesnjeti, plakati, raditi scene • ne postavljajte pitanja u kojima sugerirate odgovor
vi ne znate što se dogodilo i kako se osoba osjeća, nemojte pretpostavljati!
NIKADA nemojte obećati nešto što nećete moći ispuniti ( npr. da nećete nikome reći)).
NIKADA ne ušutkavajte osobu, ne govorite joj da treba praštati, zaboraviti i sl. • nemojte govoriti jezikom koji osoba ne razumije • nemojte pretpostaviti da osoba mrzi zlostavljača ili je na njega/nju ljuto
ne žurite, posvetite mladoj osobi dovoljno vremena.

- - -
Literatura:
1. Buljan Flander,G. (2007.). Izloženost djece nasilju: Jesmo li nešto naučili? U: V. Kolesarić (ur.) Psihologija i nasilje u suvremenom društvu Zbornik radova znanstveno-stručnog skupa Psihologija nasilja i zlostavljanja, Osijek, 45-52.
2. Luca Mrđen,J., Ćosić,I. i Buljan Flander, G. (2007.) Prevalence of sexual abuse in Croatia. XI. ISPCAN European regional Conference on Child Abuse and Neglect, 18.- Profaca, B., Bačan, M., Buljan Flander, G. (2007.) Connection between anxiety in young people and their war-related family violence-related experiences, XIth ISPCAN European Regional Conference on Child Abuse and Neglect, Lisbon, Portugal.
3. www.oc-pgz.hr;Kampanja Vijeća Europe za zaustavljanje seksualnog nasilja nad djecom
4. Sanderson, C. (2005): Zavođenje djeteta: kako zaštititi djecu od seksualnog zlostavljanja – smjernice za roditelje i učitelje, VBZ, Zagreb