Poremećaji prehrane

Danas, kada cijeli svijet teži ka postizanju savršenstva na svakom području života, čini se da se granice pomiču do krajnosti. Mnogi adolescenti i mlade osobe zabrinuti su svojim izgledom. Djevojke žele izgledati kao manekenke, biti visoke i mršave, a da bi isto postigle redovito vježbaju, paze što jedu i osviještene su u odabiru adekvatne šminke i odjeće kako bi prikrile pojedine nedostatke. No, opčinjenost mršavošću postala je ozbiljan problem koji jednako zabrinjava stručnjake i svekoliku javnost. Najnovija istraživanja pokazuju da veliki broj adolescentica danas drži dijetu (u Hrvatskoj 50% djevojka provodi dijetu; u hrvatskim osnovnim školama 8% djevojčica starih jedanaest godina bilo je „ na dijeti“ ) ali kada se ista pokaže neuspješnom, neke djevojke pokušaju izgubiti težinu izgladnjivanjem i/ili namjerno izazivanim povraćanjem i tu započinje poremećaj hranjenja. Poremećaj u prehrani definira se kao kronično samoinicijativno izgladnjivanje ili prejedanje zbog iskrivljene percepcije vlastitog tijela. Tri najčešća poremećaja hranjenja jesu anoreksija nervoza, bulimija nervoza i kompulzivno prejedanje. Osim navedenih postoji cijeli niz novih poremećaja koji su maskirani i teško ih prepoznatljivi jer se oboljeli često opravdavaju stilom života, stresom, umorom kao što su ortorexia, manorexia i pika.

Poremećaji prehrane javljaju se najčešće u pubertetu i adolescenciji. Od ukupnog broja oboljelih, većinu čine žene i djevojke. Procijenjeno je da je samo 5 do 15% ljudi oboljelih od anoreksije ili bulimije i 35% onih s poremećajem kompulzivnog prejedanja muškaraca. U aktivaciji poremećaja sudjeluju životne okolnosti, uključujući odnose u obitelji i okolini te kulturne utjecaje. Iako oboljeti mogu svi, u bilo kojoj dobi, u bilo kojem podneblju ili kulturi ipak je dokazano je da u zapadnim društvima u kojima mediji izrazitije naglašavaju vitkost kao neizostavni dio ljepote, boluje veći broj žena.

1. Anorexia nervosa

Anorexia nervosa poremećaj je jedenja kod kojeg osoba psihički pati zbog osjećaja da je predebela te je opsjednuta potrebom da smanji tjelesnu težinu. Riječ anoreksija dolazi od grčkog an (bez) i orexis (apetit), dakle znači "odsutnost apetita". Javlja se najčešće u tinejdžerskim godinama i obično započinje željom za gubitkom nekoliko kilograma. Osoba uvodi režim prehrane u cilju mršavljenja i stjecanja osjećaja kontrole nad vlastitim tijelom No budući da dijete samo privremeno ublažavaju psihološke probleme koji se nalaze u pozadini, unos hrane se postupno smanjuje sve dok se jelo posve ne ukine (gube od 15 do 60% normalne tjelesne težine). Oboljela osoba postaje opsjednuta slikom svog tijela i često se doživljava debelom iako je istina suprotna te započinje lagati o količini hrane koju jede te skrivati se pod širokom odjećom. Glad ublažava tako da pije velike količine vode, a moguće je i da se opsesivno bavi tjelovježbom. Paradoks je da ona od pripreme i konzumiranja hrane pravi obred. Osim samog mršavljenja, anoreksija ima druge posljedice jer organizam postaje manje otporan na zaraze i na želučane i probavne tegobe te osjetljiviji na hladnoću. Može doći do izostanka mjesečnice, opadanja kose, javlja se pretjerana dlakavost lica i tijela, sušenje i diskoloracije kože, kosti postaju krhke i lako pucaju. Na psihičkom planu javlja se tjeskoba ili depresija (ako nije već i postojala) i negacija problema. Česte su i socijalne fobije, kada se osoba boji poniženja u javnosti. Neke žene razvijaju rituale poput vaganja svakog zalogaja ili rezanja hrane na komadiće. Unatoč očiglednoj mršavosti, osoba smatra da ne čini ništa nenormalno time što si uskraćuje hranu i na izraze zabrinutosti drugih često reagira ljutito ili obrambeno.

Dok neka istraživanja ukazuju na to da geni mogu donekle predodrediti anoreksiju, većina istraživača vjeruje da su ključni psihološki čimbenici. Anoreksičari obično dolaze iz obitelji koje imaju visoke zahtjeve glede njihovih dostignuća i često traže savršenstvo, služeći se prisilom u mnogim vidovima života, osobito školi. Imaju nisku razinu samopoštovanja i osjećaju se nedostojnima ljubavi. U adolescenciji takve osjećaje mogu pogoršati hormonalne promjene, kulturološke poruke koje veličaju mršavost te pritisci ili napetost unutar obitelji. Krajnost gladovanja može biti način na koji anoreksičar pokušava upravljati svojim životom - ne samo oblikujući svoj izgled nego i osporavajući sazrijevanje i svoj spolni razvoj. Odbijanjem seksualne zrelosti olakšavaju si osjećaj krivice koju osjećaju zato što nisu uspjeli. Dakle, nije to strah od spolnog odnosa kao takvog, već strah od daljeg neuspjeha.

Kao što smo već spomenuli poremećaj obično započinje kratko nakon puberteta, iznimno kod nekih razvija se nakon završetka srednje škole, kad počinju ići na fakultet ili se zaposle. Znakovi koji upozoravaju na mogući poremećaj jesu:

Unos manje od 100 kalorija dnevno
Brojenje kalorija
Značajan gubitak na težini - ispod 85% očekivane kilaže (indeks tjelesne mase jednak ili manji od 17.5);
Jaki strah od debljanja unatoč gubljenju kilograma
Pretjerano držanje dijeta i vježbanje
Iskrivljena slika o tijelu
Abnormalna zaokupljenost hranom, poput zbrajanja kalorija ili opsjednutog proučavanja kuharica
Potpuno izjednačavanje tjelesne težine i vlastite vrijednosti – ako sam mršava- vrijedim, ako sam debela- ne vrijedim;
Poricanje zdravstvenih posljedica i opasnosti vezanih uz pretjeranu mršavost;
Zatvor; suha, žućkasta koža; rast dlaka na licu i tijelu; gubitak dijela kose
Prestanak menstruacije
Potiskivanje spolne želje
Hladne ruke i stopala na uobičajenoj sobnoj temperaturi
Kronična nesanica; neobjašnjiv rast ili pad energije

Anoreksiju nervozu teško je dijagnosticirati, jer pacijent tipično skriva i niječe svoju bolest. Rijetko će sam potražiti pomoć, jer gubitak težine i ne doživljava kao problem, nego kao cilj. Obično se liječniku obraća na pritisak okoline, i to kad se pojave komplikacije poput izostanka menstruacije i želučanih smetnji. Prva je veća poteškoća u liječenju poremećaja otpor anoreksičnog pacijenta. Kad se osoba i odlučina liječenje ono je dugotrajno, metode su brojne i moraju se prilagoditi svakoj osobi posebno. Prvi cilj tretmana je povratak tjelesne težine na normalu pravilnom prehranom i pod kontrolom liječnika. Tjelesni oporavak povlači za sobom poboljšanje u nekim psihološkim aspektima, poput ispravnijeg doživljaja tjelesne težine i figure. Bez tretmana smrtnost je 20%, a s tretmanom 2-3%. No, uz pravilnu prehranu, osoba se mora podvrgnuti psihijatrijskom/psihoterapijskom tretmanu. Moguće je primijeniti lijekove- antidepresive s anksiolitičkim djelovanjem, koji ublažavaju osjećaj nezadovoljstva i tjeskobe zbog vlastitog izgleda, što i jest neposredni motiv za gladovanje i mršavljenje. Kad se tjelesno stanje poboljša, tretman se usredotočuje na misli, osjećaje i ponašanje koji su poticali ili pospješivali poremećaj. Cilj je pacijentu povisiti samopoštovanje, navesti ga da bolje vrednuje samoga sebe i da se pomiri sa svojim tijelom.

2. Bulimia nervosa

Bulimija (grč. bous vol, govedo; limos glad; "gladan da bi i vola mogao pojesti") se definira kao psihički poremećaj koji se najčešće javlja u djevojaka u kasnijoj adolescenciji ili u mlađoj odrasloj dobi, a rijetko se javlja u muškaraca. To je poremećaj prehrane kod kojeg je prisutna opsjednutost hranom, težinom i tijelom. Osoba se prejeda, najčešće u tajnosti, i u jednom obroku može pojesti jako velike količine hrane. Prejedanje je hitna potreba koja ovlada oboljelom osobom iznenada, bez upozorenja, često nastupa navečer, kada je osoba sama i obično je to hrana velike kalorične vrijednosti. Kada je prejedanje gotovo, osobom ovlada osjećaj panike i krivnje, strah od debljanja te se ona fizički loše osjeća. Brzo uzimanje velike količine hrane stvara neugodu u želucu te osoba “mora” izbaciti tu hranu iz sebe pa izaziva povraćanje.
U početku se povraćanje izaziva stavljanjem četkice za zube ili prstiju u ždrijelo, ali većina bolesnika s vremenom nauči povraćati refleksno, dok se neki tako naviknu na povraćanje, da im postane teško zadržati bilo koju količinu hrane u sebi. Također povremeno upotrebljavaju laksativa i diuretika, ili ekstremno vježbaju zbog straha od debljanja.
Osobe koje pate od bulimije najčešće uspijevaju održati normalnu tjelesnu masu pa poremećaj ostaje nezamijećen. Zbog skrivenog jedenja i povraćanja, obitelj nije svjesna bolesnikove bolesti. Često kradu, i to najčešće hranu. Dolazi i do pojave alkoholizma i histeričnog ponašanja. Bulimične osobe obično su emotivno jako osjetljive i veliki su perfekcionisti u svemu što rade. Veoma su kritične prema sebi, ako nešto nisu savršeno radile, smatraju da to ništa ne vrijedi

Bulimija, poput anoreksije, pogađa uglavnom mlade žene. Prosječna dob u kojoj se znakovi bulimije prvi put pojavljuju je 18 godina. Može se javiti sama za sebe ili naizmjenice s anoreksijom. U tom naizmjeničnom uzorku - koji se javlja otprilike u svakom petom slučaju - djevojka neko vrijeme ne želi jesti, pripremajući se za prejedanje; moguće je da u fazi nejedenja upotrebljava i sredstva za potiskivanje apetita. Unatoč preklapanju, ova dva poremećaja povezuju se s nekim različitim crtama ličnosti: anoreksičari su skloni potiskivanju svojih poriva, uključujući spolne; oboljeli od bulimije, s druge strane, obično udovoljavaju svojim žudnjama, prenagljujući se, upadajući u nevolje s drogom, promiskuitetnim ponašanjem, krađom po trgovinama ili nekontroliranim kupovanjem. Bulimija je jedan od najopasnijih prehrambenih poremećaja četiri puta češća od anoreksije nervoze, ali ju je teže ustanoviti. Bulimičar se također može naći u problemima s alkoholom, pušenjem i drogama.

Opće zdravstveno stanje osobe oboljele od bulimije ovisi o tome koliko se često prejeda i čisti. Takva osoba može povraćati povremeno (jednom mjesečno) ili jako često (puno puta na dan). Bulimične epizode povraćanja dovode do kvarenja zuba, uobičajeni su karijes i problemi s desnima te rupičasti zubi, izjedeni želučanom kiselinom. Povraćanje može dovesti do otjecanja i nadutosti, gubitka tekućine i smanjene razina kalija, te slabosti. Opasno niske razine kalija dovode do poremećaja srčanog ritma. Mnogi bulimičari neprekidno vježbaju, postupno se udaljavaju od prijatelja i članova obitelji te provode sve više vremena u potrazi za hranom. Namirnice i novac nestaju iz kuće; mogu se pojaviti slučajevi kleptomanije i spolnog promiskuiteta. Žene s bulimijom sklone su depresiji i riziku od opasnog impulzivnog ponašanja. Takvi bolesnici općenito su neprekidno tjelesno nemirni. U težim slučajevima, neki od ovih tjelesnih problema mogu dovesti do smrti. Još jedna opasnost je samoubilačka depresija. Osobe oboljele od bulimije obično je ne mogu voljno kontrolirati bez stručne pomoći. Smrtnost je kod bulimije veća nego u anoreksije, i to zbog medicinskih komplikacija izazvanih prejedanjem.

Smatra se da su pritisci i sukobi unutar obitelji prvotni znak bulimije. Bulimičarka je obično osoba koja želi previše postići i teži savršenstvu, a osjeća da ne može zadovoljiti očekivanja svojih roditelja. Njezino samopoštovanje je na niskoj razini i pati od depresije. Možda je kao dijete bila fizički ili spolno zlostavljana; oko polovice svih obojelih od bulimije ima u prošlosti iskustvo zlostavljanja.

Iako skrivanje i nijekanje bolesti kompliciraju dijagnozu bulimije, postoji nekoliko temeljnih kriterija za utvrđivanje bolesti:

Česte epizode prekomjerna uzimanja hrane. Osoba svaka dva sata jede više nego što bi normalnoj osobi bilo dovoljno.
Brzo dizanje od stola nakon jela i odlazak iz prostorije za objedovanje.
Odsutnost kontrole prilikom takve epizode ili nesposobnost odolijevanja potrebi za hranom.
Štetna ponašanja kojima se sprečava debljanje: samoizazvano povraćanje, upotreba laksativa, diuretika, klizmi, gladovanja ili pretjerano vježbanje;
Pretjerivanje u jelu i kompenzacijske mjere moraju se događati barem dva puta tjedno tijekom tri mjeseca.
Osoba sebe procjenjuje kroz tjelesnu težinu i oblik tijela (vrijedim samo ako sam mršava).
Poremećaj se ne javlja isključivo za vrijeme epizoda anoreksije nervoze.

Dijagnoza bulimije teža je nego u anoreksije. Bolesnik to dobro skriva i gubitak težine ne mora biti nužno drastičan, no za razliku od anoreksičnog bolesnika, bolesnik s bulimijom nervozom zatražit će pomoć i pristati na liječenje. Liječnik ili psiholog bi morao postaviti dijagnozu bulimije, ako postoje najmanje dvije bulimične epizode tjedno u trajanju od tri mjeseca. Primarni cilj tretmana jest zadovoljavanje tjelesnih i psiholoških potreba pacijenta. Konačni je cilj da osoba razvije toleranciju prema svom tjelesnom izgledu i ostalim osobinama te da uzmogne voditi zdrav i uravnotežen osjećajni život. S prikladnim tretmanom, većina se osoba prilično dobro oporavi ili se potpuno otarasi poremećaja. Psihoterapija - često kombinirana s antidepresivima - prvotni je način liječenja, zajedno sa savjetovanjem o prehrani. Psihološko liječenje bulimije može uključivati pojedinačnu, obiteljsku ili skupnu psihoterapiju.

3. Kompulzivno prejedanje

Kompulzivno prejedanje ("binge eating disorder") ozbiljan je poremećaj hranjenja je okarakteriziran epizodama prejedanja, neprekidnog konzumiranja hrane i povećanjima tjelesne mase. Osoba koja pati od tog poremećaja, najčešće se prejeda više od dvaput tjedno tijekom barem šest mjeseci. Taj poremećaj nazivamo kompulzivnim prejedanjem jer osoba osjeća odsutnost kontrole i nije u stanju prestati jesti prilikom napada prejedanja. Osoba može jesti brzo u većim količinama, ili grickati hranu cijeli dan najčešće visokozasoljena i/ili veoma slatka i/ili vrlo masna hrana. Osoba oboljela od ovog poremećeja može pojesti ogromne količine hrane u kratkom periodu, pri čemu jedu brže nego što je normalno i obično jedu sami (npr. mogu pojesti 3000 kalorija u 30 minuta/dnevni prosjek unosa kalorija je 2500; mogu konzumirati 5000 kalorija dnevno, a zabilježeni su slučajevi i do 25.000 kalorija u jednom danu). Iznimno je moguća i smrt od akutnog širenja jednjaka.

Prije nastupa poremećaja, vjerojatno je nekoliko puta neuspješno bila na dijeti. Većinom pati od prekomjerne težine i depresije. Za razliku od bulimičnih pacijenata, oni koji imaju čisti poremećaj prejedanja uglavnom ne povraćaju, ne troše prekomjerno laksative niti pretjerano vježbaju. Da bi spriječila nepoželjnu posljedicu prejedanja - dobivanje na težini - osoba povremeno ograničava unos hrane i povraća, uzima laksative ili pretjerano vježba. Prejedanje je obično praćeno osjećajima tjeskobe, tuge i krivnje. Kod nekih oboljelih žudnja za hranom toliko je snažna da osoba prekapa po kantama za smeće u potrazi za hranom ili krade s polica u trgovini, samo da zadovolji potrebu. Oboljeli doživljava svoje potrebe bolesnim i gnjusnim te ih drži u tajnosti.

Dosada, ljutnja, usamljenost, potištenost, frustracija, neriješeni sukobi, nisko samopoštovanje - najčešća su stanja koja se javljaju kao uzroci kompulzivnog prejedanja. Tijekom prejedanja, ljudi koji se kompulzivno prejedaju stječu osjećaj smirenosti i utješenosti. Poslije toga mogu se osjećati krivima, posramljenima ili ljutitima jer bivaju svjesni abnormnosti svojih prehrambenih obrazaca. Prejedanje obično vodi ka drugim poteškoćama, kao što su: nekontrolirano debljanje, stil nezdravog života i emocionalni problemi vezani uz socijalnu adaptaciju. Gotovo svi ljudi koji imaju problem kompulzivnog prejedanja prekomjerne su težine ili pretili. Skloni su ekstremnim dijetama, koje obično ne uspijevaju pa se vraćaju starom ponašanju. To vodi osjećajima beznađa i depresivnosti i krug se ponovo zatvara pribjegavanjem hrani kao načinu da se nose s takvim osjećajima.

Treba reći i to da postoje socijalne situacije kada su ljudi skloni prejedanju, i to se zove prigodno prejedanje, npr. prilikom druženja s prijateljima. Ono se, s aspekta psihofizičkog zdravlja, smatra normalnim ako nije prečesto, za razliku od kompulzivnog prejedanja o kojemu je ovdje riječ. Ljudi koji se kompulzivno prejedaju koriste hranu kao način suočavanja sa stresom, emocionalnim konfliktima i svakodnevnim problemima. Hranom tako mogu blokirati neželjene osjećaje i raspoloženja.

Većina stručnjaka vjeruje da je potreban spoj različitih unutarnjih i vanjskih čimbenika da se razvije poremećaj prehrane, uključujući gene, emocije i ponašanje naučeno u djetinjstvu, često djelomično preuzeto od obiteljskog okruženja. Kompulzivno prejedanje obično započinje u ranom djetinjstvu, kada se formiraju obrasci hranjenja. Mnogi ljudi koji postaju kompulzivni prejedači upravo su oni koji se nisu nikada naučili nositi sa stresnim situacijama na pravilan način, pa su naučili koristiti hranu kao način nošenja sa stresom. Postoje mišljenja da je pretilost, kod nekih ljudi nesvjesno u zaštitnoj funkciji, osobito kod ljudi koji su bili žrtve seksualnog zlostavljanja. Prema takvoj se teoriji ljudi koji su pretili žele nesvjesno zaštititi od ostalih ljudi, stvarajući distancu i čineći sebe manje atraktivnima. No, ono što se, za sada, zna da diferencira ljude s poremećajem kompulzivnog prejedanja od ostalih skupina ljudi s poremećajima prehrane, jest da se oni jedno vrijeme prejedaju, dobivaju na težini, pa se osjećaju krivima, idu na različite dijete da bi se opet uskoro počeli prejedati.

Premda je, kao i kod anoreksije nervose i bulimije nervose, učestalost veća kod žena, primijećeno je kako su ipak muškarci zastupljeniji nego kod prethodna dva poremećaja. Neki smatraju da muškarci čine 30-35% onih koji se kompulzivno prejedaju. Stručnjaci upozoravaju da se taj problem kod dječaka previđa i ignorira više nego kod djevojčica. Češće nego djevojčice, oni mogu osjećati snažan pritisak društva za uspješnim rješavanjem životnih poteškoća i zatajivanjem svojih osjećaja pa stoga mogu potiskivati osjećaje tuge i depresivnosti kroz kompulzivno prejedanje.

Znakovi koji upozoravaju na mogući poremećaj jesu:

Strah od nedostatka sposobnosti da se dobrovoljno prestane jesti
Potištenost
Brzo i nekontrolirano jedenje velike količine hrane = razuzdano jedenje
Tako opisano jedenje bar dvaput na tjedan tijekom šest mjeseci
Tako opisano jedenje u samoći
Odsustvo pročišćavanja organizma, posta ili vježbanja nakon tako opisanog jedenja
Nesposobnost da se prestane jesti
Osjećaji potištenosti i krivnje nakon tako opisanog jedenja; osjećaj mržnje samoga sebe
Povlačenje od aktivnosti iz neugode zbog vlastite težine
Osoba ima osjećaj gađenja prema sebi, te depresije i krivnje zbog jela;
Započinjanje mnogih različitih dijeta
Usprkos jedenju malih količina u javnosti, ustrajanje na održavanju prekomjerne težine
Uvjerenje da će se postati bolja osoba kada se smršavi
Osjećaji prema sebi povezani su s težinom
Društveni i profesionalni neuspjesi pripisuju se težini
Osjećaj grižnje savjesti zbog navika jedenja
Težina je u fokusu cjelokupnog života
Prejedanje nije povezano s redovitim „čišćenjima“ (povraćanje, laksativi i sl).

Poremećaj se obično dijagnosticira u kasnijoj fazi. Naime pacijenti se obično javljaju tek kad popratne komplikacije postanu ozbiljan problem po zdravlje. U slučajevima kad prejedanje prati kronična depresija, propisuju se antidepresivi, no lijekovi kod poremećaja jedenja općenito nisu dugoročno rješenje.

Ljudi koji boluju od poremećaja u prehrani teško mogu shvatiti da im je potrebna pomoć, no kad to jednom ipak shvate i obrate se stručnjaku, osjetit će veliko olakšanje. Za početak je dovoljan i običan razgovor. Prvi korak u traganju za pomoći jest priznanje i prihvaćanje činjenice da bolujemo od spomenutih poremećaja. Nakon toga valja posjetiti stručnjaka koji razumije razne oblike ponašanja i s kojim možemo popričati o duboko sakrivenim izvorima naših problema. Postoje mnogi oblici terapije i oporavka, a za koji se valja odlučiti ovisi od osobe do osobe. Neki tretmani uključuju bolničko liječenje, a za neke je dovoljna grupna ili individualna psihoterapija na kojoj se gubi osjećaj izoliranosti i samoće. Put do konačnog oporavka nije ni jednostavan ni lagan, no svakako uključuje stručnu pomoć, promjenu načina ishrane, redovitu tjelovježbu i puno rada na samome sebi.

- - -
Literatura:
1. doc. dr. sc. Alessandra Pokrajac-Bulian, doc. dr. sc. Ivanka Živčić-Bećirević, Odsjek za psihologiju, Filozofski fakultet, Sveučilište u Rijeci; članak "Prevencija poremećaja u hranjenju u ranoj adolescenciji"
2. Marina Bauer; „Poremećaji u prehrani – Anoreksija i bulimija“;
3. Vidović, Vesna: Anoreksija i bulimija: psihodinamski pogled na uzorke i posljedice bitke protiv tijela u adolescentica; Biblioteka časopisa Psiha, Zagreb, 1998.
4. Poremećaji hranjenja, www.plivazdravlje.hr/?section