Kako djeca doživljavaju kažnjavanje u obitelji?
Kad netko tuče odraslu osobu, to se zove napad.
Kad netko tuče životinju, to se zove surovost.
Kad netko tuče dijete, to je „za njegovo dobro“
Kažnjavanje djece oduvijek je bilo sastavnim dijelom obiteljskog odgoja, a različiti oblici kažnjavanja primjenjuju se i danas. Dok su nekad roditelji nad svojom djecom imali neograničenu vlast, danas mnoge zemlje, uključujući i RH, zakonom reguliraju roditeljsko pravo na tjelesno i ponižavajuće kažnjavanje djeteta. Osim tjelesnog kažnjavanja postoje i duge vrste kazni kojima roditelji nastoje eliminirati djetetovo nepoželjno ponašanje, a koje za razvoj djeteta mogu biti vrlo štetne.
Osim brige za djetetov opstanak, roditelji su odgovorni i za njegovo postupno uključivanje u društvo, a važan element tog društvenog sazrijevanja jest učenje o poželjnome društvenom ponašanju, ali učenje samostalnosti i odgovornosti.
Taj višegodišnji proces učenja prihvatljivog i modifikacija neprihvatljivog ponašanja djeteta jedan je od ključnih elemenata roditeljske uloge, a najčešće se naziva discipliniranje djeteta.
Određenje pojma discipline
Disciplina se navodi kao skup postupaka i pravila koje roditelji upotrebljavaju kako bi djecu naučili vrijednostima i normama ponašanja u društvu.
Kao dva osnovna i međusobno suprotstavljena načina discipliniranja djece u obitelji najčešće se spominju kažnjavanje i tzv. pozitivna disciplina.
Pozitivna disciplina
To je proces u kojem djeca i roditelji na obostranu korist odlučuju o pravilima ponašanja i rješenjima problema. Takva je disciplina povezana s autoritativnošću roditelja koji je istovremeno odlučan i pun topline prema djetetu, koje unutar postavljenih granica ima slobodu odlučivanja. Pozitivno roditeljstvo povezuje s nenasilnim roditeljstvom u kojem se ne odobrava upotreba tjelesne kazne.
Koncept pozitivne discipline svakako je noviji i manje jasno definiran od kažnjavanja. Razlog tomu je činjenica da se grubo kažnjavanje djece tek razmjerno nedavno počelo promatrati kao štetno za dijete.
Kažnjavanje
Od davnine se kažnjavanje smatralo neizostavnim dijelom odgoja djeteta. Roditelji su upotrebljavali široki spektar postupaka, od onih sasvim nenasilnih pa sve do postupaka koji su se zbog svog intenziteta i učestalosti mogli smatrati zlostavljanjem djeteta.
Pravo na kažnjavanje djeteta nisu imali samo roditelji, već i široki krug osoba koje su bile u kontaktu s djetetom, od članova šire obitelji, odgajatelja, učitelja do drugih stručnjaka. S vremenom se počela razvijati svijest da su djeca jednakopravni članovi društva, kao i odrasle osobe, te da nitko svojim postupcima ne bi smio ugrožavati njihov ljudski dignitet.
Osamdesetih godina prošlog stoljeća UN-ova Konvencija o pravima djeteta prvi puta dijete promatra kao aktivnog subjekta i time značajno mijenja shvaćanje roditeljske uloge, govor o pravima roditelja i dužnostima djeteta zamijenio je govor o pravima djeteta i odgovornosti roditelja. Konvencija u nekoliko svojih članaka ističe kako dijete treba zaštititi od svih oblika tjelesnog i duševnog nasilja, kao i od nečovječnih i ponižavajućih postupaka ili kazni. U skladu s time, nekolicina je europskih zemalja u potpunosti zabranila tjelesno kažnjavanje djece, dok mnoge pripremaju donošenje slične legislative.
Osim tjelesnog kažnjavanja, postoje i druge vrste kazni kojima roditelj nastoji eliminirati djetetovo neželjeno ponašanje, a koje za razvoj djeteta mogu biti štetne gotovo kao i tjelesno kažnjavanje. Ni jedna zemlja nije zakonom regulirala roditeljsko pravo na verbalno kažnjavanje djece, na ograničavanje slobode djetetova kretanja ili na zadavanje dodatnih kućanskih obveza, iako je jasno da učestala primjena ovih postupaka ugrožava prava djeteta, a može ugroziti i djetetov razvoj.
Određenje pojma kazne
Riječ kazna u hrvatskom se jeziku definira kao izrečena ili izvršena sankcija za krivicu, propust ili prijestup. Iako su roditelji i stručnjaci svjesni da često i strogo kažnjavanje djece može narušiti odnos između roditelja i djeteta te negativno djelovati na djetetov emocionalni, socijalni i tjelesno razvoj, roditelji kaznu i dalje upotrebljavaju.
Načini kažnjavanja djece
Najčešće primjenjivani načini kažnjavanja djece su: tjelesno kažnjavanje, verbalno kažnjavanje, ukidanje privilegija, ograničavanje slobode djetetova kretanja i dodatni poslovi.
1. Tjelesno kažnjavanje
To je oblik je kažnjavanja u kojem se osobi koja se loše ponašala nanosi tjelesna bol. Glavni pojmovni oblici su udarci različite jačine (golom rukom ili nekim predmetom), od blagog tapšanja do premlaćivanja, dovođenje djeteta u neugodne ili bolne položaje (klečanje na koljenima) čupanje za kosu ili kakvu drugo natezanje dijelova tijela. Razlog česte primjene tjelesne kazne jest to što ona djetetovo neželjeno ponašanje uglavnom trenutno zaustavlja. Česta primjena sile smanjuje njenu učinkovitost. Da bi ostala djelotvorna i pri učestalom korištenju, tjelesna kazna mora pojačavati svoj intenzitet, a to vodi u zlostavljanje djeteta.
Prema istraživanju provedenom 1995.g, na uzorku od četiristotinjak obitelji pokazalo je da postoji 4 puta veća vjerojatnost da su djeca, koja se često agresivno ponašaju, kod kuće bila izložena strogom tjelesnom kažnjavanju, od djece koja se rijetko ponašaju agresivno. Upotreba tjelesne kazne povećava vjerojatnost pojave djetetova agresivnog ponašanja i socijalno neprihvatljivog oblika ponašanja.
Tjelesna kazna djetetu šalje poruku da je nasilje prihvatljivo i da je u redu udariti slabijeg od sebe. Isto tako valja imati na umu da se tjelesno kažnjavanje mora napustiti kako dijete raste i ojačava pa se, ako roditelji ne poznaju alternativne oblike discipliniranja, gubi roditeljski utjecaj na dijete.
2. Verbalno kažnjavanje
Upotrebljavaju mnogi roditelji, smatrajući ga prihvatljivijom alternativom tjelesnog kažnjavanja. Može se definirati kao prekoravanje kojemu je cilj uklanjanje nepoželjnoga ponašanja djeteta. Pojavni oblici: posramljivanje djeteta, upotreba okrutnih riječi, iskazivanje razočaranja djetetom, držanje lekcije i različite prijetnje mogućim posljedicama djetetova ponašanja. Neki od postupaka mogu biti uspješni ako se umjereno koriste. Ako se upotrebljavaju prečesto i nediskriminativno (uvijek isti oblik za različite prijestupe) verbalno kažnjavanje može postati neučinkovito i pojačati neželjeno ponašanje.
Prema provedenim istraživanjima (1999.g) djeca koja procjenjuju da su česta meta roditeljske verbalne agresije smatraju sebe manje kompetentnima za školu, manje sigurnima u svoje ponašanje te općenito manje vrijednima.
Naime, kao i kod druge vrste kažnjavanja, verbalno se kažnjavanje usmjerava na ono što je kod djeteta neprihvatljivo, ne nudeći pritom model ispravnog ponašanja, što u djeteta može razviti osjećaj pogrešnosti.
3. Ukidanje povlastica
Najčešće se upotrebljava kod starije djece, a osobito kod tinejdžera. Temelji se na uskraćivanju nekog ugodnog iskustva djetetu zato jer se loše ponašalo. Uključuje različite pojavne oblike, kao što su ukidanje džeparca, mobitela , slatkiša, izlazaka i sl. Odgojna poruka koju ovaj oblik kažnjavanja nosi jest da povlastice dolaze s odgovornošću i da ih je potrebno zaslužiti prihvatljivim i odgovornim ponašanjem.
Kako bi ovaj način kažnjavanja bio djelotvoran valja ispuniti nekoliko uvjeta. Prije svega, povlastica koja se ukida mora djetetu biti važna, ukidanje nečega što je djetetu nevažno može polučiti upravo suprotan učinak i pojačati nepoželjno ponašanje. Nadalje, ukidanje povlastica ne smije se provoditi prečesto jer gubi svoje djelovanje kada se dijete navikne na takvu kaznu da ju više ne doživljava niti zbog nje pokušava promijeniti svoje ponašanje. U svojoj odluci, kao i u svemu u disciplini, roditelji trebaju biti dosljedni i ustrajni.
4. Ograničavanje slobode djetetova kretanja
Jedan od načina kažnjavanja jest i ograničavanja slobode djetetova kretanja koja se najčešće primjenjuje kao zabrana napuštanja određene prostorije ili kao zabrana izlaska iz kuće.
Kod mlađe djece koristi se tzv. time out ili minuta odmora, iako može trajati dulje od minute-preporuča se minutu za svaku godinu starosti djeteta, ali u najdužem trajanju od 5 minuta. Povodi za stavljanje djeteta u izolaciju mogu biti svi oblici njegova neprihvatljiva ponašanja, kao što su udaranje drugih ljudi, lomljenje predmeta, vrištanje, psovanje...
Zapravo se temelji na uskraćivanju pozornosti djetetovu neposluhu i slanje djeteta na dosadno, poticajima nezaštićeno mjesto na kojem ga roditelj može nadgledati. Kako bi ovaj oblik kažnjavanja bio djelotvoran roditelji moraju pridavati pozornost djetetu kada se ono lijepo ponaša (tkz. time-in). Time-in podrazumijeva kvalitetnu i učestalu interakciju između roditelja i djeteta koja se temelji na aktivnom slušanju, tjelesnom kontaktu i zajedničkom provođenju vremena.
Ipak, za razliku od mnogih drugih oblika kažnjavanja, time-out može biti učinkovit kada se često provodi i kada se dijete na njega navikne. Neće uvijek trenutno zaustaviti neželjeno ponašanje ali nakon nekog vremena, kada dijete uvidi da roditelj ne popušta i da pokušaji bijega nisu uspješni, vjerojatno će mirno prihvaćati kaznu. Ukoliko je roditelj dosljedan, postoji i vjerojatnost da će dijete smanjiti nepoželjno ponašanje.
Zabrana napuštanja doma upotrebljava se kod starije djece. Minuta odmora kod tinejdžera više nije učinkovita, ali zato zabrana izlazaka ili posjeta prijateljima za njih može biti najteže podnošljiva kazna.
5. Dodatni poslovi
Obavljanje kućanskih poslova način je preuzimanje obaveza unutar obitelji i ne bi trebalo biti povezano sa kažnjavanjem. Roditelji nisu dužni sve obavljati sami, dapače, uključivanje djece u poslove daje djeci priliku za osjećaj ponosa i korisnosti te ih uči odgovornosti. Kućanski poslovi trebaju biti prilagođeni djetetovoj dobi i mogućnosti. Također valja uvijek imati na umu da djeca trebaju imati vremena za učenje i igru.
Ponekad se obavljanje kućanskih i drugih poslova dodjeljuje kao kazna. Ta kazna može biti uspješna ako je tematski povezana sa djetetovim nepoželjnim ponašanjem jer tada zapravo predstavlja posljedicu djetetova ponašanja. Stoga roditelji pri korištenju ovog načina kažnjavanja trebaju imati na umu da kazna treba biti logički povezana s neprihvatljivim ponašanjem koje je dovelo do potrebe za kažnjavanjem.
U suprotnom, dijete ne uči ništa o posljedici svog ponašanja, a nametnutu kaznu može doživljavati kao nepravednu, što će utjecati na njegov odnos s roditeljem.
POSLJEDICE KAŽNJAVANJA DJECE
Glavni razlog učestale primjene kazni u odgoju djeteta jest to što one najčešće trenutno zaustavljaju nepoželjno ponašanje, a umjerena do stroga kazna, ako se primjenjuje jasno i dosljedno, učinkovita je u smanjivanju učestalosti nepoželjnih ponašanja.
Međutim, jedna od većih zamjerki provođenju discipline kažnjavanjem jest što šalje poruku kakvo ponašanje nije prihvatljivo, ali ne i kakvo je to ispravno ponašanje koje se od djeteta očekuje. Stoga većina stručnjaka, koji smatraju da je kažnjavanje potrebno u odgoju, savjetuju da ono bude praćeno poticanjem djetetova pozitivnog ponašanja pohvalama, nagradama i pozornošću.
Kažnjavanje može izazvati niz popratnih učinaka koje roditelji uopće ne očekuju. Prije svega, povećava frustriranost, tjeskobu i agresivnost djeteta. Kazna, da bi bila djelotvorna mora se odrediti odmah nakon neprihvatljiva ponašanja, a tada je povećana vjerojatnost da je roditelj ljut pa će dijete kazniti u afektu. Što dijete više strahuje od jačine kazne koju roditelj u afektu može dodijeliti, veća je vjerojatnost da će primjenom različitih strategija, kao što su laganje, varanje i prikrivanje pokušati izbjeći.
Zaključak:
Prema nekim istraživanjima provedenim u Hrvatskoj utvrđeno je kako je tjelesno kažnjavanje djece česta pojava u našim obiteljima, i ne samo to , već i kod djece, žrtava kažnjavanja, vlada stav o prihvatljivosti tog oblika kažnjavanja. A to znači da će današnja djeca, budući roditelji, vjerojatno ponavljati obrazac ponašanja od svojih roditelja i pribjegavati tjelesnom kažnjavanju djece.
Da bi se takva pojava prevenirala, potrebno je jačati javnu svijest o neprihvatljivost tjelesnog kažnjavanja djece i pedagoški obrazovati pojedince kako bi shvatili da je tjelesno kažnjavanje štetno za razvoj djeteta.
«Djeca nisu mini-ljudska bića s mini-ljudskim pravima»
«Djeca nisu vlasništvo roditelja» (Vijeće Europe,2008)
Gordana Stolfa
LITERATURA:
Dijete i društvo, Zagreb, 2008.
|
