Agresivnost u dječjoj dobi

U posljednje vrijeme sve češće se susrećemo s fenomenom agresivnosti kod djece, pa se nameće pitanje da li je agresivnost u dječjoj dobi postala učestalija pojava ili je pak šira javnost postala senzibiliziranija, a struka se počela intenzivnije baviti ovim fenomenom.

Što je zapravo agresivnost i kako je prepoznati?

Neki autori agresivnost definiraju dosta široko ubrajajući u isto: svađe, galamu, vrijeđanje, psovku, udaranje, ugrize, štipanje, povlačenje za kosu, zadirkivanje, ismijavanje, otimanje tuđih stvari, prijetnje, osvete, tiraniziranje pa sve do nametanja drugome vlastitog mišljenja. Drugi pak kažu da je agresivnost svako ono ponašanje koje ima za nakanu nekome ili nečemu nanijeti nanijeti štetu ili povredu bilo koje vrste. O agresivnosti počinjemo govoriti onda kada je dijete već sposobno da bar djelimično ocijeni posljedice svog postupka, ili kad namjerno čini zlo i raduje se tuđoj šteti ili bolu i to prema zrelosti odnosno uzrastu te prema očekivanjima odgojne sredine. Primjerice okrutnost mališana oko njihove treće godine prema životinjama se drugačije ocjenjuje kod djece iz seoske, a drugačije kod djece iz gradske sredine, odnosno mora se voditi računa koliko su česte te pojave, koliko se ponavljaju, koliko su djeca fiksirana za njih, kakvi su im tada osjećaji, koliko je takvo ponašanje posljedica stava obiteljske sredine u kojoj dijete živi. Kada se često ponavljaju okrutnosti koje nisu motivirane situacijom, dijete u njima nalazi zadovoljstvo, može se govoriti o početku patološkog stanja, na koje se većinom može utjecati povećanom odgojnom brigom i liječenjem.

Vrste agresivnosti:

Fizička – fizički napad (udaranje, čupanje, griženje...)
Verbalna – (vikanje, tužakanje, psovanje, vrijeđanje...)
Tiha – (odbijanje nekoga, pr. u igri „Ti si premala za to“)

Često vlada uvjerenje da je fizička agresivnost najčešći vid agresivnosti dijelomično i zato jer izaziva napetost, strah da sukob ne eskalira, proširi se i na promatrače, pa samim time i privlači najveću pozornost. Međutim, verbalna agresivnost daleko je učestalija, po nekim istraživanjima na istu otpada više od polovine agresivnih ponašanja. Uvredljiva zapovijedanja, prijetnje, povišen ton, okrivljavanja, psovke, žalbe, zabrane, naređenja i slično, najčešći su oblici verbalne agresije. Tihu agresivnost mnogi i ne primjećuju, ili ako i primijete, ne smatraju to agresivnošću. Međutim, ona može biti jednako neugodna kao i prethodne dvije. Nimalo nije ugodno kad dijete ne želi odgovarati, ne želi sudjelovati u razgovoru, u igri, kad želi ignorirati druge i slično. Takve reakcije djece, jednako kao i fizička ili verbalna agresivnost, izazivaju kod drugoga povredu, razočaranost, ili neku drugu vrstu neugode.

Osim ove tri vrste razlikujemo heteroagresivnost- agresivnost prema drugima te autoagresivnost- agresivnost usmjerenu prema sebi.

Autoagresivnost dijelimo na samopovrijeđivanje i samoubilačke pokušaje. Samopovrijeđivanje do 4. godine često je bezazleno (griženje, bockanje, čupanje) dok se kod starije djece pojavljuje se rjeđe, ali postaje ozbiljnije (gašenje opušaka na rukama, zarezivanje žiletom ili nožem). Neka djeca postaju autoagresivna već samo zbog toga što su jako uzbuđena preko boli koju sami sebi nanose. Samoubilački pokušaji najčešće predstavljaju poziv za pomoć, kažnjavanje sebe ili drugih, igru, bježanje od zastrašujućih i nepodnošljivo bolnih okolnosti i ucjenjivanje okoline.

Koje su dobre, a koje loše strane agresivnog ponašanja?

Prije nego li se pozabavimo dobrim i lošim stranama agresivnosti, bitno je objasniti razlike između normalne, neprijateljske i potisnute agresivnost. Normalna agresivnost, odnosno suprotstavljanje koje nema neprijateljsko značenje, donekle je normalna ili očekivana. Pojavljuje se tijekom dječjeg razvoja, ističući se u nekim životnim razdobljima, no ta dječja agresivnost vodi dijete ka samostalnosti i prodornosti u društvu.

Neprijateljska agresivnost očituje se otvorenim neprijateljstvom prema cilju, a ima dva oblika: heteroagresivni (očituje prema van, dakle prema ljudima, životinjama, predmetima iz okoline), i autoagresivni (usmjeren prema prema sebi npr. grizenje noktiju, čupkanje vlastite kose i slično).

Potisnuta agresivnost pojavljuje se u slučajevima jakog straha od kazne i može imati heteroagresivni oblik. Takva se djeca pri zabrani i prikraćenosti ne odupiru otvoreno, nego se povlače, tj. odbijaju hranu, spavanje, pražnjenje crijeva i slično. Dijete odbija izvršavati određene zadaće i zapovijedi. Takvo je ponašanje često u fazi prkosa, kad je ambivalencija prema roditeljima prirodna pojava. Agresija postaje problem kad je prejaka. Cilj prejake agresije je da zavlada situacijom, da savlada zapreku ili da uništi objekt.

Budući da su “normalni” agresivni postupci dio odrastanja, važno je razlikovati “normalnu agresivnost” od “abnormalnog” agresivnog ponašanja. Nedavno su sastavljene opće smjernice koje upućuju na razlike (Moeller 2001).

Abnormalno agresivno ponašanje

kvalitativno odstupa od “normalnih” oblika agresivnosti.
U djece predškolske i osnovnoškolske dobi fizički obračuni su vrlo česti, međutim, podmetanje vatre ili mučenje životinja kvalitativno odstupaju od normalnih agresivnih postupaka i zato bi se prije mogli označiti “abnormalnima”.
razlikuje se i kvantitativno od “normalne” agresivnosti i to u pogledu učestalosti, intenziteta ili duljine trajanja.
Kod djece predškolske dobi “normalno” je pojavljivanje određenog broja ispada bijesa, što kod desetogodišnjaka već može biti “abnormalno”.
u značajnoj mjeri odstupa od onoga što se smatra “normalnim” za djecu iste razvojne dobi i istog spola.
To znači da su određeni oblici agresije u određenoj dobi “normalni”, ali ne i na drugim dobnim razinama. Budući da se fizička agresivnost češće susreće u dječaka nego u djevojčica, ista bi količina agresivnosti u sedmogodišnje djevojčice prije bila razlog za zabrinutost nego da se radi o dječaku iste dobi.
uvelike ometa različite aspekte dječjeg razvoja (npr. školski uspjeh, međuljudske odnose).
štetno utječe na ponašanje ili imovinu drugih
Loše strane agresivnog ponašanja su ugrožavanje okoline, širenje socijalno neprihvatljivog ponašanja, dok su dobre strane agresivnog ponašanja ventiliranje teških emocija, te činjenica da osoba ima puno energije i da se želi boriti za sebe i za svoje interese. Na nama je da iskoristimo dobre strane tog ponašanja, tako da agresivno usmjerimo k prosocijalnom ponašanju (pomaganje u nevolji, dijeljenje igračaka).

Uzroci agresivnosti

Uzroci agresivnog ponašanja vrlo su složeni, kao najčešći faktori spominju se obiteljske prilike, neuspjesi u školi, spolne razlike, dob, subkultura te šire društvene okolnosti. Premda je sljedeće roditeljima teško čuti, stručnjaci kao najčešći uzrok agresivnom ponašanju kod djece, vide loše odgojno postupanje njihovih roditelja. Istraživanja su pokazala da agresivni roditelji imaju, u pravilu, agresivno dijete. Istina, agresivnost se dijelom nasljeđuje, a dijelom uči. To je vrlo postojana i stabilna osobina koja se učvršćuje još u predškolskoj dobi. Istraživanja su potvrdila tezu da agresivno dijete uglavnom odrasta uz agresivnoga odrasloga. Stručnjaci su također suglasni i oko činjenice da se agresivnost uglavnom prenosi preko dva temeljna oblika učenja. To je učenje potkrjepljenjem i učenje po modelu.

Postoji niz faktora za koje se može tvrditi da svakako predstavljaju potencijalna izvorišta problema agresivnosti:

Nasljedni činitelji pridonose razvitku agresivnog ponašanja, npr. u oblikovanju djetetova temperamenta. Dijete koje je vrlo aktivno sklonije je razvitku agresivnosti. Znatan utjecaj imaju i neuropsihološke poteškoće, razine testosterona u krvi, kao i višak jednog muškog kromosoma kod nekih osoba (xyy).
Obiteljska situacija je prema mnogima najvažniji faktor u nastanku dječjeg agresivnog ponašanja.Odnosi se ponajprije na nepovoljnu emocionalnu klimu u obiteljima, antisocijalnu ličnost majke ili oca, te bračno nezadovoljstvo roditelja. Uzroci agresivnog ponašanja tiču se i odgojnog stila roditelja, ako se roditelji ponašaju agresivno, djeca će usvojiti njihov model; ako dopuštaju agresivno ponašanje, djeca će ga i razvijati. Zlostavljanje u djetinjstvu na emocionalnom planu rezultira potiskivanjem straha, bola, poniženja, dok na spoznajnom planu dijete može zaključiti da je agresivno ponašanje način preživljavanja.
Situacija u društvu, posebice, ratne okolnosti mogu imati značajan utjecaj. Rat i stresni događaji mogu se shvatiti kao niz opasnosti, prijetnji, ograničenja i frustracija, tj. niz događaja koji izazivaju „teške“ emocije i povisuju opću razinu pobuđenosti pojedinca te tako povećavaju vjerojatnost agresivnog reagiranja. Velika mogućnost učenja agresivnih oblika ponašanja, praćena povećanom tolerancijom takvog ponašanja, mogući su mehanizmi kojima rat utječe na povećanje dječje agresivnosti.
Situacija u školi, također, je bitan čimbenik. Učenici strahuju od neuspjeha, od neispunjavanja očekivanja, primjerice svaka ispitna situacija pridonosi napetosti, što može generirati agresivno ponašanje. Agresivni potencijal donesen u školu uvećava se akademskim i osobnim neuspjesima, nekorektnim postupcima drugih, lošom komunikacijom.
Suvremeni stil življenja primjerice loša prehrana («junk food») potencira rast adrenalina što pak utječe na agresivnost. Snažne posljedice ima i nekontrolirani utjecaj medija. Istraživanja pokazuju da djeca, gledajući mnogo nasilja na TV-u, videu i računalnim igricama, često postaju agresivnija i manje suosjećajna sa žrtvama nasilja.

Razvoj agresivnog ponašanja

Dugo se vremena smatralo da je doba ranog djetinjstva lišeno agresivnosti, međutim danas znamo da se agresivnost kod djece uočava još u najmlađoj dobi. U ranim međuljudskim konfliktima mala djeca razvijaju i uče učinkovite socijalne strategije pomoću kojih se mogu izboriti za svoja prava i rješavati. Oni pritom uče važne lekcije koje im pomažu da se poslije aktivno kreću u širem socijalnom okružju. Određena količina agresivnosti ne samo da olakšava razvoj tih vještina, nego potiče i suparničko ponašanje tijekom igranja i dovodi do uspješnijeg svladavanja zahtjeva svakodnevice. Oblici i uzroci agresivnosti tijekom razvoja se mijenjaju.

Prvi oblici agresivnog ponašanja pojavljuju se već prije navršene godine dana života. Budući da mala djeca kognitivno nisu u stanju nekome namjerno nanijeti štetu, teoretski oni još ne mogu očitovati agresivnost. Izgleda da se između drugog i sedmog mjeseca pojavljuju reakcije bijesa (Sternberg I sur., 1983 koje najčešće izazivaju tjelesna neugoda, želja za pažnjom ili rutinske aktivnosti poput vršenja nužde, hranjenja ili odlaska na spavanje. Agresivno ponašanje koje se pojavljuje tijekom druge godine općenito je vezano uz igračke (Caplan i sur., 1991).

Napadaji bijesa dosežu vrhunac u dobi od tri i pol godine, a od treće godine nadalje raste tendencija reagiranja na napad ili frustraciju mjerama uz napadaje bijesa I sposobnost samoregulacije vraćanja. Između treće i pete godine smanjuje se fizička agresivnost, što je možda uzrokovano moralnim razvojem djeteta. Govorni razvoj također omogućuje djetetu verbalno izražavanje agresivnosti. Iako se i starija djeca svađaju zbog predmeta, ipak sve veći broj agresivnih ispada poprima oblik neprijateljskog ponašanja čiji je cilj nanošenje štete drugome.

U školskoj dobi dolazi do smanjenja ukupne količine agresivnog ponašanja, čemu u najvećoj mjeri doprinose razvoj samoregulacije i te kognitivni razvoj i razvoj socijalnih vještina. Ako dijete ipak ne nauči nove načine ponašanja, ako ga u agresivnim ispadima okolina svjesno ili nesvjesno podržava, povremena agresija postat će s vremenom uobičajeni način ponašanja.

Tijekom srednjeg djetinjstva fizička agresivnost i otvoreno antisocijalno ponašanje (npr. neposlušnost) i dalje se smanjuju onoliko koliko se povećava djetetova sposobnost odustajanja od svađe (Hartup, 1974). Dječja agresivnost je u toj dobi češće namjerna, neprijateljska i reaktivna. To znači da je veća vjerojatnost da će dijete školske dobi prepoznati agresivnu namjeru i neprijateljskim se ponašanjem osvetiti zlotvoru, za razliku od djeteta predškolske dobi. Tijekom odrastanja agresivnost se sve više izražava simbolički i verbalno, djelomično zbog razvoja djetetovih jezičnih sposobnosti. Govor omogućuje djeci verbaliziranje bijesa, što u ranom djetinjstvu još nisu bili u stanju. Kognitivni napredak i sve veće značenje socijalnih odnosa razlog su što oblici relacijske agresivnosti (tj. agresivnog ponašanja unutar odnosa) postaju sve važniji.

Tijekom razvoja u mladu osobu i mladog odraslog izgleda da dolazi do smanjenja broja otvorenih oblika agresivnosti, primjerice, napadaja bijesa i fizičkih obračuna (Loeber i Stouthamer, 1998). Istodobno raste broj oblika prikrivene agresivnosti (npr. prijevare, krađe), antisocijalnog i delinkventnog ponašanja. U adolescenciji postaju, možda s početkom spolne zrelosti, značajni konflikti u kojima se uspostavlja ili učvršćuje socijalna dominantnost.

Kako sprječavati agresivno ponašanje

Agresivno i prosocijalno ponašanje su suprotni stilovi međuljudskog ponašanja, suprotni načini rješavanja problema koji se stječu i uče u ranoj dobi. Koliko dijete više učite da se brine o drugima, da im pomaže i da ih tješi, toliko će manje biti agresivno i neuviđavno. Svako dijete može naučiti da izražava svoju agresivnost na prihvatljiv način, da se brine o sebi i drugima, da razgovara i dogovara se te da rješava sukobe na nenasilan način!

Smjernice:

Organizirajte svakodnevni život kao stabilan i predvidiv.
• sve u svoje vrijeme, na svome mjestu, na isti način (osjećaj sigurnosti)
• sport, rekreacija, opuštanje (smanjivanje napetosti)
• postavljanje granica i pravila prihvatljivog ponašanja (predvidivost i sigurnost)
Učite dijete prosocijalnom ponašanju - da dobrovoljno pomaže i dijeli s drugima, da bude velikodušno, da prepoznaje osjećaje drugih ljudi i djece i uživljava se u njih. TREBA MU PRIMJER I PODUKA!
Demonstrirajte asertivno ponašanje (npr. Reci NE kad se od tebe traži nešto nerazumno).
Izbjegavajte tjelesno kažnjavanje – vaša agresivnost potiče djetetovu. Iako na prvi pogled djeluje kao učinkovit način za postizanje cilja, agresija pokazuje upravo suprotno – nemoć. Stručnjaci upozoravaju da vrijeđanje i ponižavanje nose jednake, ako ne i gore posljedice nego tjelesno kažnjavanje. Dakle, ne zatomljujte negativne osjećaje, nego o njima razgovarajte kad god osjetite potrebu, pa makar se i 'izvikali na zid'.
Naučite dijete konstruktivnom izražavanju ljutnje -.Najefikasniji način izražavanja ljutnje je razgovor – naučite dijete da jasno izrazi svoje stavove, zauzme se za sebe i istovremeno sasluša stavove drugih.No ne može se svaka frustracija, nepravda ili uskraćenost riješiti razgovorom. Potičite dijete da frustraciju koju ne zna riješiti izrazi na posredne načine – neka je ne drži u sebi, nego je izbaci trčanjem po dvorištu ili udaranjem po vreći. Tehnike vizualizacije dijete može učiti i dok je malo – neka zamisli da je vreća problem i neka viče na nju, neka je istuče dok se ne počne osjećati bolje, jer i sama tjelesna iscrpljenost donosi olakšanje.Naučite dijete dijeljenju igračaka i drugih dragocjenosti
Razvijajte pozitivan stav prema drugima, naučite dijete da dijeli igračke i slatkiše, neka provodi dovoljno vremena s vršnjacima. Na konkretnim primjerima objasnite mu da i drugi imaju osjećaje te da ih možemo povrijediti. Uvažavanje tuđih osjećaja među najvažnijim je porukama koje djetetu možete dati.
Ponekad dijete neće u potpunosti shvatiti da je agresija nepoželjna – objasnite mu da se druga djeca s njime neće igrati ako se bude tako ponašalo, a ako je potrebno i primjereno ga kaznite. Primjerena posljedica je ona pri kojoj dijete razumije da je kažnjeno zbog svog postupka, a ne zbog onog što ono samo jest (ako dijete prijekor i kaznu shvati kao rezultat činjenice da je ono loša osoba i da ga ne volite, kazna nije primjerena).
Uvijek reagirajte na agresivno ponašanje jer se tim pokazuje da agresivno ponašanje nije poželjno ni prihvatljivo.
Ne budite nestrpljivi, ne požurujte djecu pri savladavanju zadataka– poštujte njihov tempo. Naime, za agresivnu djecu karakteristično je da imaju poteškoće u percepciji te im treba pomoći da točno opažaju i procjenjuju situaciju.
Učite dijete samokontroli. Ovo nije lak zadatak no samokontrola djeci daje informaciju i o osobnoj snazi, što vodi samopoštovanju i razumijevanju veze između osjećaja i ponašanja. Djeca svakoga dana osvještavaju nešto novo te s vremenom postaju spremna prihvatiti razliku između osjećaja i ponašanja - kad shvate da je i na osjećaje i na ponašanje moguće utjecati, lakše će se frustracijama.

- - -
Literatura:
1. Čuturić Nevenka: „Zabrinjava me moje dijete“ Zagreb, Školska knjiga 1995.
2.Gruden Zdenka: „Dječja psihoterapija“, Medicinska naklada, 1996.
3.www.udbina.com; „Agresivnost u djece”mr. sc. Nenad Jakušić, dr. med., spec.psihijatar