Prehrana je puno više od unosa hrane...

Kada dijete ne želi jesti, djeca pokušavaju ili izbjeći nešto što doživljavaju kao neugodno, ili dobiti pristup nečemu što im je važno. Dijete šalje roditeljima jasnu poruku: "Ne sviđa mi se što se zbiva. Ako želite da jedem, morate nešto promijeniti." Kada se radi o bebama i maloj djeci, moramo postati osjetljivi na njihovo neverbalno ponašanje kako bismo razumjeli poruku koja iza njega stoji, pitajući se: "Koje poruke nam dijete šalje?"

Prema Joel Macht (Moje dijete ne želi jesti), ako odbija uzeti hranu ili tekućinu, dijete nam kazuje nešto o bilo čemu ili svemu od sljedećeg:

Dijete nije gladno ili žedno.
Nešto ga tijekom jela boli.
Dijete doživljava emocionalnu nelagodu kao rezultat prethodnih neugodnih iskustava hranjenja.
Naučilo je kako se ponašati na određeni način i time dobiti nešto što želi - bilo da se radi o određenoj hrani ili posebnoj pažnji.
Dijete tek mora naučiti da će hranjenje stvoriti ugodne okuse i umanjiti glad.
Dijete je zbunjeno oko toga što znači jesti onako kako to roditelji žele.
S jednom osobom dijete jede dovoljno i bez problema, ali to nije slučaj kada su u pitanju druge osobe.
Sveobuhvatno odbijanje hrane

Kada jednom prepoznamo koje od ovih situacija utječu na djetetovo jedenje, imamo veće izglede saznati što treba učiniti da se mališanu pomogne da željno jede.

Fizički doživljaj gladi ili žeđi. Bez obzira na dob, djeca se jako razlikuju u potrebi za hranom i pićem. Njihove "metode" jedenja i pijenja također se značajno razlikuju. Također, ako je dijete prije obroka uzimalo zalogaje ili pilo mnogo tekućine, neće biti gladno. Fiziološko nejedenje je stvar individualnih razlika u ritmu i potrebi uzimanja hrane (neka djeca jedu veće količine hrane kroz manje obroka, ili manje količine hrane kroz više obroka).
Tjelesna nelagoda. Bez odlaganja otiđite pedijatru, ako primijetite da vaše dijete tijekom jela pokazuje bilo što od sljedećeg: povraća i zagrcava se, poplavi, izbacuje hranu kroz nosnice, osjeća nelagodu u želucu, savija leđa kao dadoživljava bol u prsima ili upornu trbobolju. Upamtite, dijete koje ne želi jesti šalje nam poruku: njegovo odbijanje hrane moglo bi govoriti da ga nešto boli, dakle postoje fiziološki poremećaj koji se treba utvrditi medicinskim pregledom.
Emocionalna nelagoda. Gotovo 95 posto djece koja ne žele jesti, pokazuju emocionalnu nelagodu vezanu uz hranjenje. Često je sâm prizor žlice, primicanje visokog stolca ili samo spominjanje ručka dostatno da kod mališana izazove bijes ili strah. Starija djeca, po obavijesti da je vrijeme za jelo, mogu se odmah požaliti na mučninu. "Emocionalna" ponašanja često su odraz prijašnjih, bezuspješnih i ponekad grubih pokušaja hranjenja i zahtijevaju, kod male djece, dodatan korak - "desenzibilizaciju". No, ponašanja velikog broja djece koja su naizgled odraz straha ili ljutnje (npr. bacanje na pod, urlanje, čvrsto zatvaranje usta, odguravanje hrane) zapravo su naučene reakcije stečene u interaktivnim iskustvima s roditeljima. Tim reakcijama, često nazivanim reakcijama izbjegavanja, uvijek su djecu nesvjesno naučili dobronamjerni roditelji koji nisu bili sasvim sigurni što učiniti kada se dijete počelo buniti protiv hranjenja. Naime u dječjim vrtićima, praksa je odgajatelja prema uzimanju hrane da se dijete navodi da proba hranu, kuša makar zalogaj njemu nepoznate hrane- dijete samo odabire „kada mu je dosta“, a ritam hranjenja je fleksibilan, ali pravilan, s propisanim zdravim sastojcima hrane. Neka djeca su navikla kod kuće odbijati hranu jer će roditelji na kraju popustiti i dati im što vole, samo ako budu dovoljno uporni. U to slučajuproblem reakcija izbjegavanja, i potreba da ih se "prevlada", predstavlja jedan od glavnih temelja pomoći.
Sklonost prema određenoj hrani i ciljanim reakcijama. Neka djeca odbijaju hranu selektivno - posve su zadovoljna uzimanjem isključivo jedne vrste jela, a odbijaju jesti gotovo sve drugo. Iz nekih razloga, roditelji ove djece rano su našli hranu koju je dijete pristajalo jesti i zadržali su se na davanju te hrane, često i po nekoliko mjeseci. Kod jednog je djeteta bila riječ o čokoladnom pudingu obogaćenom vitaminima. Kod drugog se radilo o tjestenini i umaku. A jedno dijete ne bi pravilo nikakve probleme roditeljima i pedijatru da je moglo preživjeti na čipsu i gaziranim sokovima. Roditelji izvještavaju da pokušaji proširivanja djetetovog jelovnika uvijek rezultiraju kraljevskim bitkama i obustavom daljnjih napora. Jedenje samo izabrane hrane nije toliko sporno kod druge skupine mališana. Njihovi su napori usmjereni prema drugom cilju: odlučni su učiniti sve kako bi ih roditelji uzeli u naručje ili kako bi zadobili njihovu punu pažnju. To može biti signal da se djetetu u obitelji posvećuje premalo pažnje. Zapravo, najveći dio obiteljskih interakcija odvija se tijekom objedovanja. U tom slučaju mališan će naučiti da kada jede brzo, tiho i dobro, dobiva malo priznanja ili ljubavi, ali kada pravi galamu oko jela, prima od roditelja mnogo pažnje. Tada je hranjenje manji problem od dinamike obiteljskih odnosa.
Roditelji i odgajatelji su tada prisiljeni intenzivnije se baviti djetetom, budući nejedenje može biti pojačana potreba djeteta za pažnjom i pripadanjem bilo u svrhu „manipuliranja“ odgajateljem ili roditeljem, bilo zbog činjenice da je dijete realno „zaboravljeno“ ili zanemareno.
Odsustvo iskustva ugodnih okusa i/ili utaživanja gladi. Većina djece koja ne žele jesti, čak i ona mlađa od godinu dana, uspješno su iskusila različite okuse hrane, kao i ugodan osjećaj što dolazi uslijed umanjivanja gladi jedenjem.
Njihovo stečeno odbijanje hrane nije povezano s nepoznavanjem tih prirodnih posljedica jedenja. Međutim, mali broj djece dohranjivan je nekim drugim, umjetnim načinom. Ta su djeca mnogo boravila u bolnicama, ili izravno zbog neuspjeha u dobivanju na težini i rastu ili zbog velikih tjelesnih tegoba koje su im se prepriječile na putu još od rođenja. (Boravak u bolnici može dramatično poremetiti normalnu rutinu hranjenja, uzrokujući različite stupnjeve odbijanja hrane.) Zbog potrebe za opsežnim dohranjivanjem, djeca nisu razumjela da jedenje ustima može proizvesti ugodne okuse i/ili umanjiti glad. U pravom smislu, ova su djeca imala malo udjela u procesu hranjenja. Bila su hranjena prema tuđem rasporedu. Bez sumnje su doživljavala osjećaj gladi, ali nisu doživjela bilo kakav aktivan, osobno potaknut proces umanjivanja gladi.
Zbunjenost. Ponekad je dijete nesigurno oko toga što roditelji zapravo žele. To se događa kada su roditelji nedosljedni - u vezi s priborom za jelo; zatim u vezi s tim trebaju li hraniti mališana ili se od njega očekuje da jede sam; nadalje, u vezi s količinom hrane koju dijete treba pojesti, koliko je treba ponuditi, kada se obrok smatra završenim, treba li dijete jesti dok je u naručju ili dok sjedi samo, te još mnoštvo drugih stvari koje obično ne predstavljaju problem djetetu koje jede opušteno i primjereno. Jedna 12-mjesečna beba bila je nasumce hranjena dojenjem, iz bočice i iz šalice. Beba je odlučila unijeti red i dosljednost u svoj mladi život: posve je prestala jesti.
Dijete jede "za" (u prisutnosti) jednog roditelja (odrasle osobe), ali ne i za bilo koga drugog. Naposljetku, neka djeca pokazuje jasnu sklonost tome "za koga" će, odnosno s kime će jesti. Ponekad je izabrana osoba samo majka, a u nekom drugom slučaju samo otac. Ima i slučajeva kada dadilja lako hrani dijete, dok ni majka ni otac nemaju nikakvog uspjeha u tome. Dijete koje jede za nekog, možda uz izuzimanje svih ostalih, govori nam da je metoda hranjenja te osobe, iz djetetove perspektive, najbolja. Jedan od naših zadataka jest precizno analizirati tu metodu kako bismo pomogli drugima da je oponašaju.
Pružanjem dovoljne (ne i pretjerane) brige, nježnosti i pozornosti djetetu, spriječiti će odbijanje hrane iz ovih razloga.

Kako naučiti dijete samostalno jesti i uživati u hrani

Planirajte dugoročno

Sve dok dijete raste, igra se kao i obično i veselo je, nema razloga za zabrinutost. Najčešće, periodi izbirljivosti i odbijanja hrane prođu brzo ako se oko toga ne diže prevelika buka. Puno je važnije da dijete zavoli hranu, pa zato izbjegavajte hranjenje na silu kao i uzrujavanje oko toga što dijete jede a što ne.

Varijacija u hrani je važnija od količine

Bez obzira što dijete jede lošije, pokušajte mu ponuditi raznovrsnu hranu. Ipak je važnije da ono jede razne namirnice, a manje je bitna količina.Postoje periodi kad dijete izbjegava svu hranu i želi jesti samo jednu, određenu namirnicu.

Pronađite alternative

Ako dijete ne želi jesti povrće, potrebna vlakna za rad crijeva i vitamine može dobiti i od voća. U slučaju da ne želi ni voće, možda će popiti iscijeđeni sok. Ako dijete ne želi jesti kruh, potrebne fibrere može dobiti i iz zobene kaše. Za dijete koje želi jesti samo hamburgere, kobasice i slično - roditelji bi trebali kombinirati te obroke s kruhom, povrćem , voćem ili mliječnim proizvodima. Na duge staze, najvažnije je da dijete nauči jesti namirnice različitog porijekla.

Mentalitet kamenog doba

Većina djece ne želi probati novu hranu, ali vi nastavite nuditi malu porciju dva ili tri puta tjedno. Mnoga djeca počnu jesti tek nakon što im je ponuđeno deset ili više puta.
U našoj prirodi je da budemo skeptični prema novoj hrani. Ljudi iz kamenog doba su imali puno veće šanse za preživjeti ako su bili oprezni baš što se tiče novih namirnica.

Kazne, pohvale i podmićivanja

Izbjegavajte koristiti hranu kao podmićivanje ili nagradu. Nemojte dijete ni posebno pohvaliti što jede. Prehrana je nešto prirodno i tu se ne radi o uspjehu. Dopustite djetetu da razvije svoju osobnu inicijativu i želju za hranom, pa izbjegavajte nagovaranja ili slatkorječivost u vezi jela. A pogotovo, izbjegavajte kažnjavati svoje dijete jer nije pojelo 'dovoljno'. Postoji rizik da s time razvije negativni odnos prema hrani, a tek tada će doći do velikih problema.
Bez obzira dali je dijete pojelo cijeli obrok ili ne, ponudite ga nekim voćem za desert.

Umjerene porcije

Nemojte nuditi djetetu velike porcije uz zanovijetanje i gunđanje da mora sve pojesti. Radije dajte manje i servirajte još jednu porciju ako to dijete želi.
Dopustite većoj djeci da sami stavljaju hranu u tanjur. Na taj će se način vrlo brzo naučiti koliko im je potrebno da bi bili siti.

Ne pripremajte novo jelo

Nemojte odmah pripremati novo jelo ako dijete ne želi jesti ono što mu je servirano. U suprotnome ćete ga naučiti da ono može zapovijedati što će jesti. Ono neće biti gladno ako preskoči jedan obrok ili međuobrok.

Drugi dobri savjeti da bi izbjegli probleme

Učite dijete da se raduje hrani, jednako kao što ga učite dobrom ponašanju za stolom.
Dopustite da vaše dijete jede jedino za stolom, nikako na sofi ili u krevetu.
Ne dozvolite da dijete jede grickalice između obroka i međuobroka.
Planirajte da vrijeme obroka odgovara djetetovoj shemi spavanja, tako da nije preumorno ili pospano baš za vrijeme jela.
Jedan dobar način da nagovorite dijete da proba novu hranu je taj da ono bude s vama u kuhinji i pomogne oko pripreme.
Najlakše je stvoriti veselje u vezi hrane ako obitelj ima mogućnost što češće jesti zajedno.
Ako vaše dijete jede jako loše unutar dužeg vremenskog perioda i ne prati krivulju rasta obratite se pedijatru!

Pripremila: Nina Vela Vrabec,
dipl.soc.pedagoginja

- - -
Literatura:
1. Lacković-Grgin, K.(2000.): Stres u djece i adolescenata, Naklada Slap, Jastrebarsko.
2. Pregrad, J. (ur.) (1996.): Stres, trauma i oporavak, Društvo za psihološku pomoć,Zagreb.
3. Vander Zanden, J.W. (1995.): Human Development (5th ed.), McGraw-Hill Inc.
4. Straga K.,( 2002.) Depresivnost i suočavanje sa stresom kod djece iz područja različito pogođenim stresom, dipl.rad
5. www.poliklinika-djeca.hr; Stres u dječjoj dobi